petak, 21. prosinca 2012.

Marin Držić: Dundo Maroje


PRVI PROLOG (PROLOG DUGOG NOSA)

Negromant ili čarobnjak Dugi Nos (=opsjenar, lažljivac) pripovijeda dubrovačkoj publici, vlasteli/plemstvu i puku, o svojim dalekim istočnjačkim putovanjima govoreći im da su sretni što žive mirno jer je „rat, poguba ljudske naravi“ daleko od njih. Obišao je Velike i Male, Nove i Stare Indije. Vratio se među njih uz pomoć sreće (važan motiv!) i otkrit će im veliku tajnu. U Stare Indije nije se moglo lako ući, ispred je bilo ledeno more, a iza vrelo sunce – probio se uz pomoć svoje „negromancije“. U „Starih Indijah“ našao je utopijsku zemlju sretnih ljudi, gotovo kao rajsku Arkadiju: „Nađoh pravi život, veselo i slatko vrijeme od prolitja.“ U toj viziji idealne države vlada vječno proljeće, sve je skladno i mirno, hrane ima u izobilju, a ljudi su sretni i dobri. Nazvao ih je „ljudi nazbilj“. To su pravi, dobri, sretni i pošteni ljudi. Tamo „nema moje i tvoje“, sve je zajedničko. Priroda ih je „kako uresila pameti, tako ih je ljepotom uljudila.“ Nema zavisti, lakomosti i pohlepe, „njih oči uprav gledaju“, oni su „blazi, tihi, ljudi mudri, ljudi razumni… srce im se ne maškarava, srce nose prid očima, da svak vidi njih dobre misli…“. Za Držića su to obrazovani, tihi i mudri ljudi, književnici i filozofi, „kraljevi od ljudi“ jer se „umiju vladat“. Slijedi opširna priča o „ljudima nahvao“ – lažnim, pokvarenim neljudima. U dalekom gradu vidio je visoku zgradu urešenu brojnim slikama i skulpturama (kao neki istočni hram). To su bili „od kamena čovuljci“, „obraza od mojemuča“ (majmunskoga lika), „s nogami od čaplje, stasa od žabe“, čudovišna bića: majmuni, papagaji, „žvirati“ (nakaze), grbavci, glumci, izjelice, „feca“ (talog, dno dna) „ljudskoga naroda“... Upitao je kakvi su to ružni i odbojni likovi. Rekli su mu da su ih nekad izdaleka njima donosili upravo negromanti i u zamjenu odnosili zlato kojega su imali u izobilju. Tada su pogriješile upravo žene koje, „kao i naše, polakšu pamet imaju od ljudi“. Gledajući u te kipove, jako su se smijale i zabavljale i rekle negromantima da, ako hoće zlata, ta bića nauče „hodit i govorit“, da „čovuljici ožive“. Lakomi i pohlepni negromanti udahnuli su im život, čudovišta su oživjela (Držić ponavlja njihove nazive: koze, magarci, žvirati, majmuni, barbaćepi – demonske crne lutke, papagaji). Izvodili su zabavne i smiješne stvari, kao zavodljivi komedijaši, a uskoro su se i masovno počeli „ploditi“ i „miješati“ sa ženama nazbilj. Uskoro ih je bilo više od ovih dobrih pa su tako iskovali jednu „konjuru“ (urotu) kako bi iz „gospodstva“ (vlasti) istjerali „ljude nazbilj“. Ovi su to otkrili, skočili, uzeli oružje i zauvijek ih istjerali iz svoje zemlje. Nijedan „ni za lijek“ nije ostao u tim stranama. Zajedno s negromantima, „ljudi nahvao“ došli su „u ove naše strane“, kao „sjeme tugaljivo“. Uselili su se u naš zapadni svijet i pokvarili ga do srži. Oni su moralne nakaze, zli, lakomi, rasipni za sebe, škrti za druge; neobrazovani, nekulturni barbari. Držić otvoreno aludira na nestanak tzv. zlatnoga doba čovječanstva, vremena sreće i mira, i dolazak vladavine oružja i pohlepe. Kad su se zločesti doselili, umro je „dobri starac Saturno“, blagi, tihi i razumni bog, i prestalo je „zlatno doba“ „kad ljudi bez zlobe bijehu“. Nakon Saturna, „manje razumni kraljevi“ primiše „ljude nahvao“ koji su se umiješali među dobre, razumne i lijepe. Tako ta čudovišta „naplodiše (posijaše) to „gadljivo sjeme“: nastalo je više loših nego dobrih ljudi. Minulo je „vrijeme od zlata“, za „gvozdje“ (željezo, oružje) svatko se uhvatio („željezno doba“) i počeo je „boj za gospodstvo“. Nekad su pobjeđivali jedni, nekad drugi. No, za pravu istinu, opominje Negromant, „ljudi nazbilj“ jako otežu da se konačno obračunaju s naopakima. Ipak, zna se i danas da su „ljudi nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao bit će potištenjaci (jadnici, bijeda) vazda.“ Na kraju se Dugi Nos obraća podjednako moćnoj i uzvišenoj vlasteli, „svitloj krvi“, kao i „starome puku“, narodu, i najavljuje predstavu. Podsjeća ih na predstavu koju su gledali prije tri godine (očito na izgubljenoga „Pometa“) i kaže da će sad otvoriti katance koje je tada stavio na usta trima mudracima. Neka govore, da „svi vidimo“ i da se otkrije tko su ljudi nahvao, puni mržnje i zavisti, „srca su im maškarana“, oni su „ljudi od ništa“. Govori da ovu tajnu još nitko nije otkrio jer su ti „ljudi od trimjed“ (bezvrijedni, za novčić) mislili da su i oni ljudi, a nisu ljudi i „bit će tako do suda“. Takvi ne vide svoju nakaznost, uvjereni su da su odabrani, plemeniti – oni su za Držića loša dubrovačka vlast, vlastela (plemići protiv kojih je kasnije u Italiji pisao urotnička pisma boreći se za pravednu podjelu vlasti između pučana i vlastele). Na vrhuncu opomene Negromant/Držić ističe da još nije kasno sačuvati „gospodstvo“ (plemenitu ljudskost). U posljednjem ulomku najavljuje da će im prikazati Rim, kao da je tu pred njima. Vidjet će otprije poznate likove, Dunda Maroja, Pometa i Grubišu, a nakon njega na scenu će izaći Prolog i objasniti im radnju. Naglašava bitno: neka im bude draže što su spoznali tko su i odakle su došli „ljudi od ništa i nahvao“ koji „ometaju svijet“ nego komedija koju će vidjeti. „Komedija će vam pokazati tko su jedni, a tko su drugi.“ Tihi, dobri i razumni „uzet će za dobro“ ono što im se prikazuje, a nerazumni „magarci… sjeme prokleto, po negromanciji učinjeni, hulit će sve, od svega će zlo govorit, er iz zlijeh usta nemore nego zla riječ izit.“ Oprašta se od publike čuvenim riječima: „A sad stav'te pamet na komediju!“ (tako završava i Drugi prolog).

DRUGI PROLOG (AUTORSKI PROLOG)

Izgovara ga sam Pomet. Ukratko najavljuje sadržaj komedije koju će izvoditi „Pomet družina“ (sastavljena od mladih pučana), upoznajući publiku s prethodnim događajima i likovima – iz komedije „Pomet“ s radnjom u Dubrovniku – i onim što će slijediti u Rimu, uz ozbiljno i poučno upozorenje da je priča koju će vidjeti ipak sretno završila za razliku od suvremenih obiteljskih „tradžedija“ koje su prouzročili rastrošni sinovi. U početku se obraća starome i mudrome puku te plemenitašima. Kaže im da zasigurno žele vidjeti ovu „izvrsnu stvar“ kakvih dosad u „ovizijeh stranah“ nije bilo, ali tu su oni, Pomet družina, koji im donose umijeće i umjetnost dostojnu takvoga časnoga skupa. Napominje da je to vrijeme poklada, plesa, igre i veselja, što ne može proći bez neke „feste“, a ako im komedija i ne bude toliko dobra i lijepa, utjeha su „žene lijepe koje ju će gledat“ i dobri ljudi koji će slušati. Najavljuje sadržaj u kojemu ima staroga i novoga – iz one „prve komedije“ poznaju Maroja i prijatelja mu Pavu, Pometa i druge, i događala se u Dubrovniku, a ova će se odvijati u Rimu. Čak se posebno obraća ženama u publici pitajući ih: „…para li ovo mirakulo (izgleda li ovo kao čudo) odavde gledati Rim?“ Neka znaju da će ih njihova družina dobro zabaviti jer su namjerno sebi zadali težak zadatak. Čak spominje i scenu/pozornicu koja nije lijepa kao onda (na otvorenome) pa im je loše vrijeme donijelo i lošije „arkitekte“. Mnogo truda su uložili: „Šest pometnika u šest dana ju je složilo…“ „Mi vam ne obećavamo velike stvari, ni možemo… kraci ljudi visoko ne doticaju.“ Nakon toga podsjeća publiku: dundu Maroju bili su najprije ukradeni dukati (kasnije tijekom radnje saznajemo da je njegov sin Maro, na Pometov nagovor, bio ukrao ocu dukate i kasnije ih vratio), a vraćeni su uz „pat“ (pakt, dogovor) da će sinu nakon svoje smrti ostaviti cijelo imanje. Ipak su napravili i novi „pat“ kao bi otac iskušao sina i njegovu dobru volju te trgovačke sposobnosti: dat će mu veći iznos, pet tisuća dukata, da ode u Italiju, u Jakin (stari hrvatski naziv za Anconu, tzv. egzonim), potom u Firenzu kako bi tamo kupio „svita“ (tkanine) i odnio ih prodati u Sofiju u Bugarskoj te donio kući profit, zaradu. Ako se dobro ponese, otac će mu dati „skrituru“ (pismeni ugovor) kojim mu ostavlja imanje, može se oženiti i imati sav novac. Ovdje slijedi vrlo ozbiljno upozorenje: nikad ni sinu ni drugome ne treba davati dinare u ruke prije negoli se mladića u drugim stvarima provjerilo – „jer je mlados po svojoj naravi nesvijesna i puna vjetra“, više okrenuta na zlo nego na dobro, pamet joj ne ide dalje od očiju i „više ju vodi volja nego (razumni) razlozi“. Upozorava da to nije izmišljena priča jer im se može dogoditi ono što se dogodilo starome Maroju – sin ga nije poslušao, otišao je u Rim, „spenđao“ je dukate. Premda će ova komedija završiti u veselju, ipak „od lude djece čuvajte dinara“ jer su neke obiteljske priče u njihovu gradu završile „u tradžediju“. Napominje da je mladoga Mara slijedila i „vjerenica“ Pera koju je on, očajnu, ostavio i zaboravio. „Posudila“ je iz tetkine ušteđevine 300 dukata, preobukla se u muško i s bratićem krenula u Rim. Na kraju moli publiku da ih pogledaju „ljubežljivim srcem“ jer ako im se lijepa komedija učini „grubom“, to će biti njihov grijeh. Kaže da dobri i ne mogu nego dobro misliti i govoriti, a u zle se ne želi miješati, za njih i ne misli da mogu biti dragi. Poslat će im negromanta da se s njima „prepliće“, „daleko im kuća od tih obraza od marčarije“, namazanih lica, nitkova. „Stav'te pamet na komediju!“

PRVI ČIN

Prvi prizor:
Dundo Maroje dolazi u Rim za svojim sinom Marom kojem je dao pet tisuća dukata da kupi i proda tkaninu, no Maro je otišao u Rim i potrošio sav novac, te ga nema kod kuće već tri godine. Maroje kuka kako li je mogao „vuku dat u pohranu meso“. Bokčilo se žali kako je gladan i žedan, kako mu Maroje ne da jesti ni piti, škrt je. Dok oni kukaju, Tripčeta i upita ih što im je. Sva trojica shvaćaju da su susjedi; Maroje i Bokčilo su iz Dubrovnika, a Tripčeta iz Kotora. Pozdrave se. Sretni su što su naišli na ljude koji govore istim jezikom. Bokčilo upita Tripčeta je li ovdje vino dobro, na što ga Maroje prekori i kaže mu da prestane govoriti o vinu te da se makne u stranu da Maroje i Tripčeta mogu razgovarati. Maroje govori Tripčetu kako je dao sinu pet tisuća dukata, koje je ovaj onda potrošio u Rimu. Tripčeta mu kaže da je bolje onda ne imati nijednog sina, nego imati takvog sina. U međuvremenu Bokčilo razmišlja kako bi Tripčeta mogao zaklati Maroja, a kada Maroje zavapi zbog svojih izgubljenih dukata i pozove Bokčila u pomoć jer se nije dobro osjećao, Bokčilo skoči i počne gušiti Tripčeta, no Maroje ga zaustavi i reče mu da ode stati dalje od njih i da ne dolazi dok ga on ne pozove. Tada Maroje nastavi Tripčetu govoriti o svojim mukama. Kako je zaručio sina, dao mu pet tisuća dukata da ode preko Ancone u Firenzu kupiti tkaninu koju će prodati u Sofiji, a ako to sve dobro učini, predat će mu sve svoje bogatstvo. No on je otišao u Rim trošiti novce na ženu, pa je Maroje sad došao stati tome na kraj. Kaže kako ga nije briga za Mara, nego mu je žao dukata. Pita Tripčeta zna li Mara, a Tripčeta mu kaže da je Maro s nekom kurtizanom. Bokčilo se opet žali da je gladan i žedan, a Maroje mu kaže da se strpi još malo. Tripčeta kaže da je u Rimu jedan vlastelin, signor Marin, kojem je otac Maroje, bogat čovjek iz Dubrovnika, a Maroje prepozna u tom opisu svog sina Mara. Tripčeta mu kaže da je Maro s prvom kurtizanom od Rima. Odlučiše otići u gostionicu na objed. Postoji tri gostionice: „Miseria“ (što znači lakomost), zatim „Ludos“, te „Oštaria della grassezza“ (Gostionica obilja). Oni odoše u „Miseriu“ jer tamo mogu objedovati za manje novce.

Drugi prizor:
Ugo Tudešak i njegov sluga Pomet došli su kod kurtizane Laure. Ugo se želi udvoriti Lauri, no ona govori Pometu da odu, da ona ne želi Uga. Pomet joj govori kako je Ugo najbogatiji u Rimu, a lud je baš za njom. Ugo joj govori da ima tvrdo srce, no ona ga i dalje tjera. Tada Pomet kaže Ugu neka idu, bit će bolje kad se Laura malo smiri, a njih dvojica idu piti.

Treći prizor:
Naiđu na Popivu, Marova slugu, koji im se ruga što ih je Laura otjerala. Hvali se ogrlicom koju će njegov sluga Maro Marojev darovati Lauri. Sve se to odvija ispred gostionice u kojoj je Maroje. Pomet tobože doziva Dunda Maroja da vidi ako njegov sin troši uludo njegove novce. Popiva im odvraća kako Dundo Maroje ima mnogo novca, pa da zato Maro i može doći Lauri s nakitom i novcem, i da ga zato i voli, a ne kao Ugo koji nudi samo vino i svakakve gluposti.
Četvrti prizor:
Uto dolazi Maro. Pita Pometa što on tu radi budući da je Pomet prije bio Marov sluga. Prijeti njemu i Ugu: ako ih vidi opet ispred Laurine kuće, Pometu će lice izrezati, a Ugu će probosti trbuh da mu isteče sve vino koje je ikad popio. Maro šalje Popivu zlataru da kupi dijamant i rubin, i dat će za to dvjesto dukata, a dotle u gostionici Dundo Maroje kuka zbog tog što Maro troši njegov novac uludo. Pomet Mara stalno podbada sarkastičnim primjedbama. Maro odlazi k Lauri na večeru.

Peti prizor:
Maroje, Bokčilo i Tripčeta izlaze iz gostionice. Maroje je bijesan. No Tripčeta mu savjetuje da se bolje vrate u gostionicu i pričekaju da Maro izađe iz Laurine kuće, te se tada suoči s njim. Maroje pristanu i oni se vrate unutra.

Šesti prizor:
Pera, prerušena u mladića, i Dživo dolaze u Rim. Dživo joj predlaže da idu vidjeti crkvu svetog Petra. Pera se sjetila svoje tete od koje je otišla bez pozdrava, za zaručnikom koji joj u tri godine nije nijedno pismo poslao. Misli što li će ljudi reći kad to saznaju. Što li će tek reći njezina teta kad sazna da joj je Pera iz škrinje uzela tristo dukata. Već su tri dana u Rimu, a nisu saznali ništa o Maru. Uto sretnu Dživulina Lopuđanina, s kojim je Dživo plovio. Pozdrave se. Dživulin im kaže kako je plovio s nekim starcem, Maroje mu je ime, koji ide u Rim za svojim sinom Marom, a starac je poveo nekog svog slugu koji je popio sve misno vino. Dživulin sad ide u crkvu svetog Petra na proštenje, pa ga Dživo moli da se nađu poslije kod gostionica.

DRUGI ČIN

Prvi prizor:
Pomet vodi monolog. Vidi da je istina da onaj tko je zaljubljen, nije sam. To vidi po svom gospodaru Ugu. Sjeća se kako su za objed imali mnoga ukusna jela: pečenog pijetla, jarebice, teletinu, zečetinu i mnogo toga drugoga što bi svatko jedva čekao da jede, no Ugo mu je rekao neka se požuri s jelom da može ići k Lauri reći joj da će joj Ugo dati jednu, dvije tisuće dukata, koliko god treba. Ugo nije ni gledao svu tu hranu. Pomet kaže: „Ubi me kad mi to reče“; prekinuo mu je tu maštariju da ima sve što poželi. Pomet kaže da se treba čovjek znati snaći, prilagoditi ako želi vladati svijetom. Nije bitno imaš li novca jer je vidio mnoge bogate ljude nesretne; nije bitno jesi li doktor jer ima mnogo fantastike; nije bitno jesi li junak s mačem u ruci jer ili ubijaš ljude ili ih trpaš u tamnicu; ne trebaš biti ni pjesnik ni pisati dobre komedije jer će te stalno iskorištavati na svadbama, a umjesto zahvale će ti reći da ti rad ništa ne valja i da se gubiš, postanu ti neprijatelji; ne treba biti ni glazbenik jer te prijatelji tjeraju da pjevaš i kad ti se plače. Treba biti pacijent i ugoditi zlu teretu jer ćeš kasnije biti nagrađen dobrim. Pomet govori kako je ušao preduboko u razmišljanje, a ima danas puno posla, posla dostojnog Pometa. Treba Popivu i njegova gospodara istjerati iz kuće gospođe Laure. A tom je gospodinu Marinu došao otac. Oni su samo gubitnici bez novaca. Kraljevi idu s dukatima. Kaže da će činiti pothvate u Rimu kakve ni Cezar „ni Šila ni Marijo“ nisu činili. Pobijedit će neprijatelje, ostvarit će carski trijumf. Vidi nekoga da ide iz Laurine kuće. Petrunjela je; nju je i htio najprije vidjeti. Dozove Petrunjelu; pozdrave se. Petrunjela ga upita što tu radi budući da Laura ne želi nikoga osim Mara. Pomet veli, ako Laura želi samo Mara, onda on želi samo Petrunjelu. Govori joj da mu se daruje, no ona mu kaže neka ide kod onih svojih ljubavnica, rimskih gospođa, a ona je dubrovačka sluškinja, no Pomet i dalje govori kako on želi samo nju da mu bude ljubavnica. Petrunjela htjede otići, no Pomet ju zaustavlja da joj kaže što da priopći svojoj gospodarici. Kaže joj neka priopći lauri kako je Ugo Tudešak lud za njom i želi na nju potrošiti sve svoje bogatstvo od 50 tisuća dukata, i da je došao Marov otac, pa kada ga on odvede natrag u Dubrovnik, neka Laura uzme Uga za ljubavnika. Petrunjela kaže da će prenijeti Lauri poruku, a Pomet joj kaže neka mu brzo donese odgovor. Petrunjela ode. Pomet opet vodi monolog. Govori kako se Petrunjela dotjerala; kako se uistinu postaje drugom osobom kad dođeš u Italiju. Pomet jedva čeka da Laura dozna da je došao Marov otac. Kaže: „veći dinar manjega pokriva“, odnosno Laura će ostaviti Mara jer će joj Ugo ponuditi više novaca, a Mara će otjerati bez ijednog dukata. A Popivu bi Pomet najradije poslao u bolnicu. Ta beštija kurtizana Mande (tj. Laura) je Slavenka i ne razmišlja o tome što se može sutra dogoditi. Previše se uzoholila jer ju je malo poslužila sreća, a ne zna da se sreća može promijeniti u nesreću. Treba ju naučiti živjeti, a Pomet će joj održati lekciju. Kaže kako je lijepo kada možeš sve. On je istovremeno i doktor i filozof.

Drugi prizor:
Niko i Pero, mladi Dubrovčani, već dva dana traže Mara po Rimu. Pijero predlaže da nađu nekog da ih vodi ka kurtizanama jer će tako najbrže naći Mara. Niko se složi s njim. Kaže kako Dundo Maroje u Rimu malo troši da bi više mogao uštedjeti, dok Maro troši i uživa za obojicu. Govore kako bi sve bilo bolje da se djeca rađaju bez otaca budući da im tada nitko ne bi prigovarao i zapovijedao. Pijero kaže kako su mu oci smiješni budući da su oni sigurno u mladosti bili i mahnitiji od njih sada. Ugledaju Vlaha. Pitaju ga odakle ide i je li donio što novaca. Vlaho kaže da ide s Livorna i da je donio dosta novaca. Niko kaže da je Vlaho škrt i da sigurno nema novaca, a Pijero govori Vlahu ako bi mu mogao posuditi dvjesto dukata. Vlaho mu govori počasnicu: „Dukat mi, dukat kralj i car, / dukat djevojci častan dar, / a za dukat se da na har / vele lijepa, vrijedna stvar.“, odnosno dukat je toliko vrijedan svima, a kada ga daš nekome, dobiješ zahvalnost. No neka se oni ostave brbljarija; pita Nika i Pijera kako su i kako im idu poslovi. Niko mu govori da im ide loše, a Pijero kaže da su oni kao i duše u paklu koje gledaju rajska veličanstva, a ne mogu ih doseći, odnosno gledaju rimsku sreću, a ne mogu ostvariti svoje želje. Niko kaže kako je čuo da u Rimu ima lijepa kurtizana, a eno taman i njezine sluškinje na vratima pa ide nju upitati štogod. Pita ju kako se zove gospođa koja tu stanuje, a sluškinja (Petrunjela) kaže da tu stanuje njezina gospodarica. Vlaho, a kasnije i Petrunjela i Niko i Pijero shvate da dolaze iz istih krajeva. Pijero prepozna da je ona Milica. Petrunjela ih prepozna i sretna je što ih vidi budući da ih nije vidjela već mnogo godina. Vlaho kaže kako za njega nije još ništa pitala, a Niko joj govori da ni ne pita za njega jer je škrt i neće im posuditi novaca. Vlaho kaže da on dukate čuva za gospođu. Niko i Pijero kažu Petrunjeli da su čuli da ima najljepšu gospodaricu, a Vlaho joj kaže neka ga spomene svojoj gospodarici. Petrunjela kaže Vlahu da je dobrodošao, iako Niko govori kako je Vlaho lakom. No Petrunjela pohvali Vlaha, na što joj on zahvali nazvavši ju opet Milicom, no ona ih upozorava da se više ne zove Milica, nego Petrunjela.

Treći prizor:
Laura izlazi i prekorava Petrunjelu zbog razgovora koje vodi s tom trojicom, a Sadiju govori da uđe u kuću. Pijero govori Lauri neka se ne ljuti, da su joj oni sluge. Tada Maro, stojeći na Laurinu balkonu, prepozna tu trojicu i kaže im kako će sići dolje k njima, a Pijero prigovori što ih Maro nije pozvao gore k sebi. Maro je sišao pred Laurinu kuću i svi se pozdravljaju. Niko mu govori kako se on sigurno rodio pod sretnom zvijezdom; dok on uživa, oni nemaju novaca da bi uživali. Maro govori kako uživa s Laurom; dok je u njezinoj milosti, čestit je i uživat će dok je mlad, a kad ostari, i ponašat će se u skladu s tim.
Četvrti prizor:
U međuvremenu, izlazi Maroje iz gostionice i viče na Mara, pita gdje je njegovih pet tisuća dukata, zove ga lopovom i psom. Maro ga upita što želi, govori mu da ga ne poznaje, govori Maroju da je lud. Maroje tada htjede napasti Mara nožem, a Maro zove policiju upomoć. Policajci hvataju Maroja, a on im govori neka ga puste da ubije Mara. Budući da je Maro rekao da ne poznaje Maroja, policajci odvode Marojau ćeliju da ga izliječe od ludosti.

Peti prizor:
Sav su taj incident vidjeli Vlaho, Niko i Pijero. Nisu mogli vjerovati da je Maroje u Rimu. Vlaho kaže kako je on znao da će Marova sreća kratko potrajati. Kaže kako on poznaje Maroja i da će Maroje sigurno grdno kazniti Mara zbog tog što mu je priuštio. Niko ne može shvatiti kako je Maro mogao onako se praviti da ne poznaje vlastitog oca, ali nadodaje da je Maro lukav kao vrag i da će se sigurno nekako izvući iz svega toga. Pijero kaže da će to sve biti mučno, no morat će pričekati da vide kako će se razriješiti nastala situacija. Dođe Laura pa ih upita kamo je gospodin Maro otišao, no Pijero joj govori da oni ne znaju gdje je on. Niko u sebi govori da je jadno to Marovo gospodstvo.

Šesti prizor:
Dotle Laura razgovara sa Sadijem. Pita ga neće li ostaviti bisernu ogrlicu što ju je naručila, a Sadi joj odgovara da je Maro tako žurno otišao da mu nije stigao reći treba li ju ostaviti ili ne. Laura mu govori da će se Maro brzo vratiti i neka on samo ostavi tu ogrlicu, no Sadi ju pita tko će mu platiti. Laura mu govori da će mu Maro platiti čim se vrati, no Sadi se ipak premišlja treba li ostaviti ogrlicu ili ne. Laura mu opet kaže neka on samo ostavi tu ogrlicu njoj, a Maro će brzo doći, ionako su Maro i ona kao jedna osoba. Sadi razmišlja o onome što je vidio: kako starac viče za Marom da mu vrati dukate, i nije mu baš svejedno ostavljati ogrlicu kad ne zna kad će mu platiti iako mu je Laura uvijek pošteno plaćala. Laura siđe k Sadiju, on njoj daje ogrlicu s trideset bisera, a Laura mu govori da će tu ogrlicu nositi za ljubav prema Maru. Sadi odlazi.

Sedmi prizor:
Bokčilo kuka kako su mu odveli gospodara, sigurno će onda i njega. Ne zna kamo će sad jer ne zna put, ne zna govoriti njihov jezik, nema novaca, ne poznaje nikog niti itko njega poznaje. Gostioničar napada Bokčila da mu plati ono što su pojeli, a Bokčilo mu govori da će Maro ili Maroje platiti. No gostioničar mu govori neka plati svojim ogrtače, govori mu da je lopov i uzme mu ogrtač. Bokčilo i dalje govori da nije on ništa kriv. Dolazi drugi gostioničar i pita kakva je to galama, a prvi mu gostioničar kaže kako Bokčilo nije htio platiti objed pa mu je uzeo kabanicu. Drugi gostioničar mu kaže neka pusti životinju na miru jer će svojim vikanjem uzbuniti pola Rima, nakon čega prvi gostioničar tjera Bokčila što dalje od gostionice. Bokčilo opet plače kamo će i kako, nema novaca. Sjest će negdje sa strane i čekati da prođe tkogod od poznatih da mu pomogne.

Osmi prizor:
Pomet čini svoj drugi monolog. Pita se je li ijednom čovjeku na svijetu sreća naklonjena kao što je njemu, može li itko poput njega upravljati ljudima. Bez njega se ništa ne može dogoditi ni promijeniti. Maloprije se išao raspitati o dolasku Dunda Maroja, pa je vidio kako ga nasilno odvlače u tamnicu. Tada je on došao do Maroja i s poštovanjem mu se naklonio, a kapetana policije pozdravio s poštovanjem. A kapetan je uvijek na Pometovoj strani; „a tko Pometu nije prijatelj u Rimu“. Rekao je kapetanu nekoliko riječi na uho, a nakon toga uhvatio Maroja za ruku i odšetao s njim. Kapetan ga je oslobodio. Maroje je skidajući kapu zahvaljivao Pometu, no on mu je rekao neka ne skida kapu. Pomet dalje nastavlja svoja razmišljanja. Kaže kako mu Maro prijeti. Pomet želi da Maro shvati tko je Pomet, što je vješt čovjek, čovjek s najboljim vrlinama. Zato se Pometov trbuh uvijek najede najbolje hrane, živi kao kralj. Tada Pomet ugleda Popivu, koji ide ulicom pjevajući neku talijansku pučku pjesmu. Popiva dolazi k Petrunjeli. Donosi joj nekakvu robu i usput joj govori kako noćima nekad ne spava zbog nje, neka se uda za njega. Pomet to sve sluša skriven iza ugla, bijesan je što mu Popiva želi ukrasti Petrunjelu. Petrunjela mu govori da će možda doći i taj dan, a dotad neka joj ne dosađuje toliko s tim. Petrunjela ode kuhati večeru.

Deveti prizor:
Pomet susreće Bokčila. Bokčilo je sretan što je napokon naišao na nekog iz Dubrovnika, no Pomet njega u početku ne prepoznaje, no Bokčilo ga podsjeti koliko je vina kod njega u krčmi popio, pa se Pomet svega sjetio. Pita Bokčila otkud on u Rimu. Bokčilo mu se jada kako je došao s Dundom Marojem, no on je nožem htio napasti Mara pa ga je odvela policija, a on sad ne zna ni gdje je, a on nit' razumije jezik, ni't poznaje grad, a nema ni novaca. Pomet mu govori neka se ne brine, on će ga uputiti kako da dođe do Maroja. Kaže mu neka ide do onih vrata i pita je li Popiva unutra, a kad Popiva izađe, neka mu kaže da je njegovom gospodaru Maru došao otac i donio sto smotaka fine tkanine i toliko vreća papra, šafrana i druge robe za 30 tisuća dukata. I neka ne kaže Popivi da ga je poslao Pomet. Pomet kaže Bokčilu da će tamo dobiti jesti i piti i da će se moći odmoriti kao kralj. Bokčilo ode, a Pomet se sakrije opet iza ugla da promatra što će se dogoditi.

Deseti prizor:
Bokčilo pokuca, otvara mu Popiva. Bokčilo ga ne prepozna te ga pita za Popivu, govori mu da je sluga Dunda Maroja, te kako je Maroje došao u Rim i sve ono što mu je Pomet rekao da kaže. Popiva ga prepozna, i Bokčilo njega, pa Bokčilo kaže Popivi neka siđe dolje da se pozdrave, no Popiva mu, uz Laurino dopuštenje, kaže da on dođe k njima unutra, pa će mu dati jesti i piti. Pomet sve to gleda i smišlja kako će se osvetiti Popivi i Maru. Otići će po Maroja i pokazati mu kako da se ulaguje Popivi tako da i njega pozove u Laurinu kuću. Tada će Maroje tražiti svoje novce, a budući da su potrošeni, nastat će kaos. Tada će se Laura okrenuti njemu i Ugu. Pomet odlazi srediti taj „posao“.

TREĆI ČIN

Prvi prizor:
Razgovaraju Popiva i Bokčilo. Popiva pita gdje je Maroje, a Bokčilo odgovara da je u gostionici „Od zvona“. Njih će dvojica poći po njega. Popiva pita je li Maroje donio dukata, a Bokčilo mu kaže da je donio neku škrinjicu, a budući da je teška, misli da je u njoj novac. Njih dvojica odoše.

Drugi prizor:
Sadi dolazi k Lauri. Došao je pitati je li se vratio Maro jer mu trebaju novci, no Laura mu kaže da Mara nema i neka dođe poslije pa će mu platiti kako je i obećano. Sadi će učiniti kako je Laura rekla.

Treći prizor:
Sadi se kaje što je ostavio bisernu oglicu kod Laure, a nisu mu odmah platili, no dosađivat će im dok mu ne plate. Uto sretne Mara. Govori mu da je ostavio bisernu ogrlicu od trideset bisera kod Laure, što košta 150 škuda, no maro mu govori neka ne dosađuje neka dođe kasnije k Lauri pa će mu platiti. Sadi kaže da će učiniti tako, no kad Maro uđe u kuću, Sadi se sakrije iza ugla kako bi opet dočekao Mara.

Četvrti prizor:
Maro govori sam sebi kako mu je već dosta tog dosadnog Židova Sadija. Sreća se okrenula protiv njega; treba plaćati dugove, a nema više novaca. Kaže kako nije bio kod Laure već dva sata, mora joj objasniti sve u vezi s ocem jer ako sazna to od nekog drugog, bit će zlo. Čim je Maro ušao, Laura mu kaže da zna da mu je otac tu i da joj je drago zbog njega. Maro ju pita kako ona to zna, a ona kaže da joj je rekao Bokčilo. Laura kaže da je Maroje donio puno robe i da je sada Popiva otišao s Bokčilom po Maroja da ga dovedu kod njih u kuću. Maro kaže da je Popiva prvo trebao doći k njemu sve mu reći, a u sebi kaže da će ga ubiti kad ga nađe zato što ga je tako izdao.

Peti prizor:
Opet im dolazi Sadi po novce. Kaže kako mu hitno treba dvjesto dukata, a ako mu oni ne žele platiti, on će uzeti natrag tu ogrlicu. Laura natjera Mara da plati. Laura pita Mara dolazi li na večeru, a on kaže da će se zbog nje potruditi da dođe što prije kući.

Šesti prizor:
Maro jadikuje kako je morao dati Sadiju 150 dukata, a skoro pa ni nema više novaca. A još ga je i Popiva izdao i dovest će Maroja u kuću. Ugleda Popivu kako dolazi. Pita ga gdje je bio dosad, a popiva mu veli da mu je otac Maroje došao. Maro počne vikati na njega, da ga je izdao, uništio jer ga je Maroje došao osramotiti i kazniti. Kaže Popiva da je Maroje rekao da je došao na proštenje i da je donio svakojaku robu. Maro mu na to govori kako ne može Maroju vjerovati jer Popiva ne zna kako je Maroje došao za Marom, a Maro ga je pred Laurom zanijekao, pa je otac na njega narsnuo nožem i policajci su ga odveli u tamnicu, no ne zna kako je Maroje mogao izaći iz tamnice kad se za napad nožem u Rimu ide na vješala. Popiva tada shvaća da im je sigurno Pomet sve to smjestio. Maro kaže da ne zna tko to sve radi, ali sad ima toliko nesreće da bi se najradije ubio, no Popiva mu govori da ne treba očajavati i da će mu on pomoći, što Maro prihvaća. Popiva mu kaže neka od sve reći Lauri, na što Maro kaže da je to isto kao da uzme konopac i objesi se. No Popiva nastavlja. Kaže da Laura zna da je Marov otac veliki bogataš pa neka onda Maro kaže Lauri neka mu pomogne ako ga imalo voli jer će otac tražiti dukate natrag, one dukate koje je potrošio na nju, pa neka Laura ode k Sadiju tražiti da joj nabavi odjeće za 3000 dukata. Nakon toga neka se Maro obuče kao trgovac, ode k ocu i neka se pretvara da ono prije nije bio on kad su se sreli, nego netko tko mu nalikuje. Kada Dundo Maroje bude tražio svoje novce, neka mu Maro pokaže odjeću i kaže mu da je ostatak robe poslao nekamo, ali da ima za naplatiti. I neka pokaže ocu poštovanje. Maro kaže kako će sve to biti mučno, a i ni nema neke lijepe odjeće, no Popiva ga prekorava što jadikuje, kaže da Sadi ima mnogo lijepih haljina za prodati. Popiva govori kako svatko u dobru umije jesti, no u zlu se treba prilagođavati. Maro kaže da će učiniti sve kako mu je Popiva rekao. Odoše k Lauri.

Sedmi prizor:
Petrunjela priča sama sa sobom. Laura ju je poslala za Marom, da mu kaže za razne tkanine koje mora otići kupiti. Petrunjela se pita gdje će ona sad naći Mara. Bolje će ona stati negdje sa strane i promatrati muškarce koji prolaze, gledati kojeg bi mogla uzeti za muža. Jedan ima velik nos, drugi prevelika usta. Tada ugleda nekog kako stiže, ima velik nos i grbu, blebeće sam sa sobom. To je Tripče. Glasno govori neka svoja filozofska razmišljanja; uspoređuje ljude sa životinjama, odnosno ljudske osobine sa životinjskim. Iako ga nitko ne razumije, on sam sebe razumije. Petrunjela sve to sluša, shvaća da je Tripče sigurno neki učitelj kad tako govori. Petrunjela ne može odoljeti da ga ne pozdravi kad je on iz istih krajeva kao ona. Pozdravi ga govoreći neku pjesmu. Tripče se razveseli što je naišao na sunarodnjakinju, pa joj uzvrati pjesmom. I tako oni razmijene još pokoji stih, a Tripče joj govori kako je lijepa, da je veselje istoka. Tada mu ona kaže kako čuje da netko ide, pa neka on stane malo dalje da ljudi ne pomisle svašta.

Osmi prizor:
Dolazi Ugo. Govori Petrunjeli da će dati Lauri koliko god dukata želi, samo neka bude njegova. Tripče misli da mu Ugo želi poremetiti novonastali odnos s Petrunjelom, odnosno da želi Petrunjelu pa mu govori neka ode. Ugo poludi, htjede se potući s Tripčetom, kaže da će ubiti i kurvu Petrunjelu i njezinu kurvu gospodaricu. Tripče mu govori da nije u Njemačkoj i neka ne luduje, a Petrunjela mu kaže kako će reći Lauri sve što je Ugo rekao za nju, i da su mu kurve majka, sestre i svi ostali. Tripče mu govori da bi se rado htio naći s njim nasamo, da mu pokaže zvijezde u podne.

Deveti prizor:
Dolazi i Laura, pita kakve je to galama. Tripče kaže Ugu da ga ide prijaviti policiji, a Ugo ga proklinje da dobije rak.

Deseti prizor:
Dolazi Popiva, pita kakve to galama, što je htio Ugo. Laura kaže da ne zna, da je sigurno poludio i pomamio se, na što joj Popiva kaže: kakav gospodar, takav i sluga, odnosno Pomet. Popiva se pita kako je Pomet uspio saznati da je Dundo Maroje došao i donio toliko robe. Govori Lauri kako je Maroje uglađen čovjek. Kaže kako je Maroje saznao da je Maro kod Laure, pa je samo rekao da mu je ipak drago što je Maro s tako uglađenom ženom. Popiva nastavlja dalje govoreći o lopovu Pometu, kako su Ugo i on sigurno shvatili da se sada moraju držati podalje Laurine kuće. Laura mu kaže da će se potruditi da oni budu što dalje. Popiva kaže da, što ne mogu dobrim djelom postići, oni postižu lopovlukom. Kaže kako je Pomet izveo lukavu stvar. Čuo ga je kako se s neki mdogovara da dođe k Lauri i kaže joj da je Marov otac došao u Rim po novce i sina, a također je smislio i da će reći Luri kako je onaj čovjek što je Mara napao nožem zapravo Marov otac. Popiva kaže da takvo što može samo vrag izmisliti. Laura na to kaže da ona uistinu voli Mara i da sve ostale tjera od sebe jer želi samo Mara i njega će voljeti do smrti. Popiva kaže da se ta njezina ljubav vidi i da nju Maro obožava, iako je u zadnje vrijeme malo u neprilici. Laura pita može li ona nekako pomoći. Popiva dodaje kako joj je zaboravio reći da su Maro i on bili kod kožuhara i da je gotova podstava od krzna od bijele kune i da će ju sutra ujutro donijeti. Laura opet pita Popivu u kakvoj je Maro neprilici. Popiva kaže kako bi Maro htio nekako dokazati ocu da je napredovao u trgovini kako bi mu otac dao imanje. Laura pita može li ona kako pomoći, na što joj Popiva odgovara da može, no sve će se još dogovoriti kasnije. Popiva joj govori da je Marovo dobro i njezino dobro, a on će im biti vjeran sluga, pa će odsad lakše živjeti jer kad ima više dukata, više ih se treba i trošiti jer dukati i jesu da se troše. Laura se slaže s tim. Popiva joj govori kako je ona uvijek bila i bit će prava gospođa. On sad ide kod zlatara Džanpjetra po rubin i dijamant, a Laura mu kaže da pošalje Mara k njoj ako ga sretne. Popiva kaže da hoće te ode.

Jedanaesti prizor:
Popiva govori sam sebi kako je u dobar trenutak došao k Lauri i ispripovijedao joj sve što Pomet kani napraviti. Pomet će doći k njoj i sve joj reći, lukav je on lažljivac. No čak i da Pomet govori istinu, Laura mu neće vjerovati jer će sad misliti da Pomet zbog svoje koristi govori protiv Mara i Popive. Popiva naiđe na Mara, kaže mu da je sve rekao Lauri i da ona sad neće ništa vjerovati Pometu, te da ona ne zna da Dundo Maroje nije donio nikakvo blago u Rim i spremna je sve učiniti za Mara. Kaže neka pođu prije nego što Pomet dođe. Maro je sretan što ima tako vjernog slugu. Govori Popivi da je bio kod Sadija i darovao mu sto dukata tako da mu Sadi da robe za 3000 dukata. Maro dolazi k Lauri.

Dvanaesti prizor:
Pomet vodi monolog. Pita se je li ikome sreća toliko naklonjena kao što je njemu, sve što zamisli, tako se i dogodi. Kaže kako to nije ni čudo jer sreća je uvijek s razumnima; sreća nikada nije s luđacima i glupanima. On zna milovati sreću, tako da sreća ostaje s njim. Našao je Dunda Maroja i rekao mu da će Popiva doći s Bokčilom, pa neka onda kaže Popivi da je donio mnogo robe; tada će se Popiva razveselitii pozvati ga u Laurinu kuću. Pomet nastavlja priču, kako se on skrio iza ugla kada su Popiva i Bokčilo izašli, a s njima i onaj starac kojeg je on naučio kako da se prilagodi, a Popiva je pristojno pozvao Dunda Maroja u kuću. A Pomet, vidjevši da mu je vragolija uspjela, žuri se da što prije dođe do Laurine kuće. Pokuca. Petrunjela pita tko kuca, a Pomet govori da želi razgovarati s Laurom. Petrunjela kaže da Laura spava i neka shvate Pomet i njegov gospodar da ih Laura ne želi ni s novcima ni bez njih. Govori mu da je lupež. Dolazi Maro i govori Pometu da je varalica, a Pomet mu kaže da ne zna što je on njemu učinio da ga tako vrijeđa.

Trinaesti prizor:
Pomet je otišao, a Maro kaže da će mu uskoro dati što je zaslužio. No sad Maro ide obaviti što treba, kod oca, ali Laura mu kaže da obavezno dođe na večeru, na što Maro kaže da će doći. Maro će se sad otići lijepo obući, otići će k ocu, praviti se da ga prije nije vidio kad je izbio onaj incident i nada se da će sve proći dobro.

Četrnaesti prizor:
Pera se žali babi kako je u zao čas došla u Rim; pošla je tražiti zaručnika, a nigdje ga ne može naći. Pita babu misli li da Maro zna da je ona stigla u Rim, na što joj baba kaže da već svi znaju da je ona ovdje, no on očito ne želi znati. Zbog zle žene će izgubiti i dušu. Baba kaže kako j mladost ludost, i da će to mladi shvatiti tek kad budu stari. Shvatit će da su se zabavljali zlim stvarima, da su zle žene grinje i da se odmah vidi kad je netko zao. Pera pokazuje babi neku djevojku za koju misli da je iz njihovog kraja, pa kaže neka ju upitaju tko je i zna li nešto o Maru. Pera i baba čuju kako Petrunjela govori nešto o Maru, pa ju odu pozdraviti. Petrunjela shvati da su baba i Pera Dubrovkinje, pa joj baba govori da su došle iz Dubrovnika u Rim na proštenje. Pitaju Petrunjelu poznaje li Mara Marojeva Dubrovčanina. Petrunjela kaže da je on kod njih od jutra do večeri, a kad ju baba upita tko je ona, Petrunjela kaže da je ona sluškinja prve rimske kurtizane koju Marko jako voli i daje joj sve što ima. Peru srce zaboli. Petrunjela pita bi li Pera možda htjela raditi kod Laure, no baba joj odgovori da su sve kurtizane zle. Petrunjela kaže da je Laura bogata gospođa kojoj je kuća puna srebra i zlata, a ne kao one dubrovačke kurve pune buha, no baba i dalje nastavi govoriti loše o Lauri. Petrunjela joj kaže da je Maro na njezinu gospodaricu potrošio 5000 dukata, a Pera se opet počne loše osjećati. Petrunjela joj kaže da se sigurno prehladila, pa nastavlja kako je Maro na Lauru potrošio 5000 dukata i kako će se oženiti njome. Peru opet zaboli srce, a baba kaže Petrunjeli da se Maro ne može oženiti Laurom jer je zaručen već tri godine. Petrunjela ne može vjerovati da je Maro takav izdajnik, njezinoj gospođi stalno govori da će ju uzeti za ženu. Baba kaže kako ne može to više trpjeti, neka znaju da je maro zaručen i da mu je zaručnica došla u Rim. Kaže da će to ići reći Lauri, no Petrunjela joj kaže da će joj ona to odmah ići reći, čim obavi poslove koje joj je zadala Laura. Baba i Pera su još šokirane. Naišle su na Dživa i sve m urekle: gdje je maro, s kim je i da se želi oženiti tom ženom, na što Dživo kaže da je Marov otac u Rimu i da zna što trebaju učiniti.

Petnaesti prizor:
Popiva razgovara sam sa sobom. Kaže kako su sretni što su uspjeli Lauri uzeti 3000 dukata iz ruku. Laura je stavila u opasnost 3000 dukata kako bi se učinila gospođom od 50 000 dukata, a i zamislila si je da će ju Maro oženiti. Kaže sarkastično da bi si Maro lijepo učinio da se oženi zlom ženom. Smatra da bi Maro, ako je pametan, trebao uzeti te 3000 dukata, a nju ostaviti na uglu, ali Maro to ne može. Kaže da će on poći tražiti mara da mu pomogne da s ocem nešto pametno napravi jer kad Maroje vidi robu, sve će se uspjeti napraviti.

ČETVRTI ČIN

Prvi prizor:
Dundo Maroje jadikuje kako je već star, kako i školu pohađa, a učitelj mu je sin, koji mu zadaje tolike udarce. Sin mu je potrošio sve dukate, no probat će spasiti što god može. Već mu je iz kuće uzeo neke stvari što je našao. I dalje jadikuje za svojim dukatima. Pita se gdje je već Bokčilo s robom; sigurno je otišao u neku krčmu. Dolazi Bokčilo, kaže da se jedva kreće pod tolikim teretom. Bokčilo se žali kako nije trebao poći za Marojem i njegovom hranom u Rim, pita se kad će napokon doći u svoj ubogi stan da pjeva sa svojim vinom, a da Maroje plače za dukatima bez njega. Bokčilo se riješi tereta koji je nosio, a Maroje ga prekorava kako se to odnosi prema njegovoj robi, na što ga Bokčilo pita zar se tako odnosi sa slugama, da mu ne da ni jesti ni piti koliko treba. Maroje mu kaže neka onda pođe k njegovu sinu Marinu jer će tamo moći piti po cijele dane, a on mu daje što može. Dok njih dvojica raspravljaju, ugledaju Popivu i Mara kako se nešto dogovaraju. Maroje kaže Bokčilu neka uzme svu tu robu da mogu poći u gostionicu. Bokčilo pokrije robu kabanicom, a Maroje uđe u gostionicu.

Drugi prizor:
Razgovaraju Maro i Popiva. Popiva se čudi što se Maro boji susreta s ocem, na što mu Maro kaže da ne ide k ocu, nego k bazilisku koji će ga otrovati očima. Kaže da ide k čovjeku koji voli samo novac i ništa i nikog drugog. Popiva mu kaže da samo treba biti strpljiv jer vještu čovjeku sve uspije. Kad Maro dođe pred oca, neka se pravi da ga prije nije vidio i neka bude uvjerljiv. Popiva smatra da bi bolje bilo da njih dvojica pobjegnu nekamo i od Dunda Maroja i od Laure, no Maro kaže kako njegov otac ima novaca kao blata i ne želi da ga izbaci iz oporuke. Maroje ih sluša skriven i komentira. Maro i Popiva naiđu na Bokčila. Bokčilo je sretan što je tako brzo naišao na Mara, govori mu da mu je i otac ovdje. Dundo Maroje i Maro se pozdravljaju, svi se prave kao da se ništa nije dogodilo. Maro kaže ocu da ga je tražio po cijelom Rimu kad je saznao da je došao. Pita oca zašto je došao, a Dundo Maroje mu odgovori da je došao na proštenje i da vidi sina. Maro mu kaže da idu njegovoj kući, no Maroje mu kaže neka prvo idu malo sa strane popričati. Maroje mu kaže neka mu prizna da je on obio on i da ga je zanijekao, no Maro ostaje pri svome, da ga nije uopće dosad vidio, pa Maroje povjeruje. Nadalje mu Dundo Maroje kazuje da je donio šipke i listiće zlata pa pita Mara ima li on kakvo skladište gdje drži robu, pa mu Maro kaže da ima. Tada Maroje upita sina zašto nije otišao u Firenzu kako mu je bilo rečeno, a Maro mu kaže da će mu sve reći, imaju vremena razgovarati. Maroje mu kaže da će zlato staviti pod ključ nekamo, na što mu Maro kaže da ima neku škrinju pa će to tamo staviti, no Maroje kaže da on ima škrinjicu u kojoj to drži pa ga pita samo je li njegovo skladište sigurno. Maro kaže da je jako sigurno. Tad kaže Maroje neka pođu vidjeti tu Marovu robu pa da onda mogu ići kući malo se odmoriti. No prvo da Maroje kaže nešto Bokčilu. Daje mu vino, na čemu mu je Bokčilo vrlo zahvalan, a kasnije mu govori da mu bude i dalje vjeran pa će mu se on odužiti, i neka pokrije kabanicom ovu njihovu robu da ju Maro ne vidi. Maro pita oca ima li kakvo pismo od njegove zaručnice, no Maroje kaže da nema jer se u žurbi nije ni išao s njima pozdraviti. Popiva se pita kako li će završiti ovo ulizivanje oca i sina. Sad svi krenuše prema Laurinoj kući.

Treći prizor:
Pomet drži monolog, kaže kako je vrag uzeo i sreću i nesreću. Ne oslovljavaju sreću uzalud ženskim imenom, i dobro čine zovući ju tako. Ona se obrće sad ovamo, sad onamo; sad je dobra, sad zla; prvo te miluje pa te guši. Vražja ženska narav, u kojoj je do maloprije napredovao sa svojim Tudeško, no on sad više nije njegov, istjerao ga je iz kuće. Pomet se pita gdje da se sad utješi. Kaže da on nije jedan od onih koji ljube prijatelja u dobru, a u zlu ga ne žele ni vidjeti. Ne zna što je njegovom Tudešku, napao ga je da je izdajica. Pomet tad ugleda nekog kako ide prema njemu i gleda ga, a misli da je tog čovjeka netko poslao da ga ubije. To je bio čovjek po imenu Gulisav. Dođe do Pometa i pozdravi ga, a Pomet ga upita tko je i odakle dolazi. Gulisav mu kaže da je prijatelj i da se ne brine. Pomet mu kaže da tako i neprijatelji govore, no da vidi da je on dobar čovjek pa ga pita odakle je. Gulisav kaže da dolazi iz tuđe zemlje zbog velikog posla. Poslao ga je Ondardo Tudešak, vlastelin iz Auguste, da mu nađe kćer koju je izgubio prije osam godina. Pomet upita kako se zove ta kćer, a Gulisav kaže da joj je ime Mandalijena. Gulisav priča kako je Ondardo ovdje stao da se odmori od trgovanja i tu je spavao s jednom plemkinjom, koja je zatrudnjela i rodila Mandalijenu. Kad je djevojka odrasla, jedan se susjedni vlastelin zaljubio u nju, i ona u njega, pa su nakon nekog vremena pobjegli zajedno. Djevojka se nije vratila, a otac bi učinio sve samo da ju nađe. Pometa čudi kako je Ondardo tako dugo čekao da ide tražiti kći jer sad će ju biti jako teško naći nakon toliko godina, a Gulisav odgovara kako se Ondardo u međuvremenu oženio i imao drugu djecu, pa nije više baš mario za Mandalijenu. Pomet pita što onda sad Ondardo želi, a Gulisav kaže da su mu umrli i žena i djeca, a ima veliko imanje pa se sjetio Mandalijene i poslao Gulisava da ju nađe, a onome tko ju nađe, dat će sto škuda. Pometa zanima što ako se neka djevojka bude predstavila kao Mandalijena samo da bi dobila imanje, a da uopće nije Mandalijena, na što mu Gulisav reče da prava Mandalijena ima madež ispod lijeve dojke te na ruci ima znamenja koja Gulisav zna. Pomet kaže da će se onda i on raspitati okolo pa da on dobije tih sto škuda. Gulisav mu reče da će biti u gostionici „Della grasezza“ i pozove Pometa da mu se pridruži na pići, no Pomet odbije rekavši da sad ima nekog posla, no da će se drugi put sastati na piću.

Četvrti prizor:
Pomet razgovara sam sa sobom. Kaže kako bi bilo odlično da je Mande zapravo Mandalijena pa da on dobije sto škuda. Ma vidi on da nije danas te sreće, a i sigurno je Gulisav htio da ga Pomet odvede k sebi kući pa da ga gosti. Pomet tada ugleda Petrunjelu kako mrmlja nešto sama sa sobom, pa kaže da će poći čuti što to ona govori, no neće joj se javiti jer su ga ionako svi prezreli sad. Petrunjela nešto spominje kako je maro od Laure uzeo 3000 dukata i govorio joj da ju voli, a sad je onaj starac svu odjeću odnio. Pomet ne može odoljeti da ne pita Petrunjelu što se događa, stoga joj se javi i pita ju što joj je, želi li i ona da je on mrtav. Petrunjela mu kaže neka ju ne gnjavi sad i on. Pomet ju moli da mu kaže što joj je, no Petrunjela ne želi jer je on izdajica kao Maro i njegov otac, koji su uzeli Lauri 3000 dukata. Pomet joj govori da su trebali njega slušati kad im je govorio, a govorio im je istinu, no oni su radije slušali Mara pa neka sad ispaštaju zbog toga. Pita Petrunjelu što su učinile te izdajice, a Petrunjela kaže da je Marov otac došao s nosačem i uzeo iz Laurina skladišta svu robu i odnio tko zna kamo. A njezina je gospođa morala prikupiti 3000 dukata. Pomet kaže da joj je to sad kazna što nije njega slušala jer je on sve znao o Marovu ocu, koji je škrt i došao je u Rim kako bi uzeo natrag one novce što mu je Maro potrošio. Petrunjela kaže kako će se Laura razočarati kad sve to čuje. Pomet ju upita je li Maro bio kod kuće kad je Dundo Maroje odnio svu tu odjeću, na što Petrunjela odgovori da je Mara otac poslao nekamo. Pomet shvaća da je to i bila Marojeva namjera. Zatim pita Petrunjelu za babu koja živi s Laurom, je li ona Laurina baka i je li iz tuđe zemlje, odnosno Njemačke. Petrunjela kaže da je i Laura iz Njemačke i da joj je pričala kako joj je otac Nijemac, no ne zna o njemu ništa. Pomet se razveseli što je Laurin otac Nijemac (Tudeško), pa pita zašto se u Rimu gospođa zove Laura, a u Kotoru se zvala Mande. Petrunjela kaže da je Laurino pravo ime Mandalijena, pa su ju zvali i Mande, a u Rimu je promijenila ime u Laura silom prilika jer ju je otac tražio da ju ubije. Pomet sav veseo da Petrunjeli nekoliko škuda neka si nešto kupi, iskazuje joj opet svoju naklonost, pa joj kaže neka pita Lauru bi li se udala za Uga Tudeška da ju zaprosi, i neka joj naglasi da je Ugo bogati vlastelin koji ima 50 000 dukata. Petrunjela kaže da će to učiniti, i da će se sigurno Laura udati za Uga, a Pomet joj kaže neka ide to reći Lauri pa će ih on posjetiti malo kasnije. Pomet, ostavši sam, šali se sa srećom, govori joj da vidi da se malo poigrava njime, ali očito je da ga ljubi,a i on je lud za njom. Sreća mu je omogućila ono što nije ni sanjao; Laura će postati Ugova. Shvaća da je Laura kći onog Ondarda de Augusta. Govori kako će Ugu dati Lauru da bude njegova do smrti, a Lauri će dati Uga, bogata vlastelina. Uto ugleda Dunda Maroja s Bokčilom; poći će prisluškivati o čemu govore.

Peti prizor:
Maroje je zadovoljan što je toliko robe uzeo Maru, kaže da je uzeo velik komad lavu iz šapa. Ugledaju Mara kako im se približava pa Maroje kaže kako će se sad on praviti da ne poznaje sina, kao što je i ovaj njega zanijekao. Maro ih pozdravi, a Maroje ga pita tko je on. Pomet sve to gleda skriven. Maro pita kakav je to lopovluk, neka mu da ključeve od skladišta jer roba u njemu nije njegova, a Maroje počne zvati upomoć i neka drže razbojnika, a Maro pobjegne. Maroje je sretan što je pobijedio, a Bokčilo mu kaže da će se dogovoriti njih dvojica kad su otac i sin, no Maroje kaže da između lisice i psa nema dogovora, a zatim kaže da idu u gostionicu veseliti se, a Bokčilo nadodaje, i jesti.

Šesti prizor:
Pomet govori o komediji koje se nagledao, o tome kako je Maro pobjegao, a Laurini su novci sad kod Maroja. Kaže Pomet da je on naučio Maroja sve to, to su Pometovi poslovi: „Ja mu sam tramuntanu otkrio, a on je umio jedrit.“. Pomet ugleda poštara Maziju. Pozdrave se. Mazija kaže da je sretan što je sreo Pometa jer je čuo da svi koji imaju neke vez s Pometom, dobro jedu, piju i veseli su. Mazija kaže da ga se sjeća otkad je Pomet bio jako siromašan da si nije mogao kupiti ni malo kruha, a sad je Pomet gospodin, a on siromah. Pomet ga pita nosi li kakve novosti, ima li kakvih pisama, na što ga Mazija pita zna li gdje stanuje Maro Marojev, da ima za njega pismo iz grada. Pomet kaže da ga on poznaje pa će mu dati pismo, a Mazija mu daje i pismo za Dživa, neka im ih preda umjesto njega, a Pomet kaže neka to prepusti njemu. Mazija kaže da je u gradu umrla neka udovica pa je ostavila veliko imanje iza sebe, no ne zna tko je ona, kaže da piše u pismima. Pomet mu kaže da će ga počastiti, no mazija mora ići jer ima još puno posla za obaviti. Pomet ostaje sam. Kaže kako će on prvi znati novosti, otvorit će pisma, a kasnije će otići Ugu reći novosti. Novost da je Laura zapravo Mandalijena, kći Ondarda od Auguste, kojem su umrli žena i djeca, pa će sada gospođa Mande naslijediti cijelo Ondardovo bogatstvo, a Pomet će dobiti sto dukata. Ide u gostionicu naći onog Hrvata (Gulisava) da ga tkogod ne pretekne i uzme njegove novce.

Sedmi prizor:
Petrunjela samu sebe pita što čeka, trebala je odavno ostaviti sve i otići Lauri ispričati kakvu je sramotu čula i vidjela. Laura je izgubila 3000 dukata, pa Petrunjela proklinje Mara. Laura pita Petrunjelu zašto se tako kasno vraća kući, a ova joj odgovori da joj nosi tužne vijesti. Petrunjela kaže kako je Maru u Rim došla zaručnica, da je zaručen, a Laura ga nazove izdajnikom. Petrunjela joj još kaže kako je Laura izgubila 3000 dukata jer je neki starac odnio svu njezinu robu. Laura je bijesna.

Osmi prizor:
Popiva dolazi do Laurine kuće. Pokuca. Kad Petrunjela upita tko to kuca, Popiva kaže da je on, no Petrunjela ga nazove izdajnikom i pita zašto je došao. Popiva misli da ga tako zove zato što ju je jednom poljubio i uštipnuo, no Petrunjela kaže da je nešto drugo u pitanju. Laura pita Petrunjelu s kim razgovara, a Popiva joj kaže da je donio rubin i dijamant kakvih  odavno u Rimu nije bilo, no Laura ga pita gdje je Maro. Popiva kaže da će i on uskoro doći, a kada ga Laura upita što su radili tamo, on kaže da su sve dobro činili. Laura mu kaže neka ju pričeka, da će sad sići k njemu. Popivu to malo zabrine, pomisli da je Laura saznala štogod. Laura siđe i kaže Popivi neka ide po Mara, da ga hitno treba, a Popiva ode.

Deveti prizor:
Popiva razmišlja kako se Laura ne ponaša kao inače, a tako se ponaša onaj tko sumnja nešto. Ugleda Mara. Maro mu govori da je izdajnik, da ga je uništio. Upita ga je li odnio Lauri rubin i dijamant, a Popiva kaže da jest, na što mu Maro kaže da bi ga sad najradije ubio, ali kad bolje razmisli, bolje da uzme nož i ubije sebe. Popiva ga pita zašto toliko očajava, kaže mu da se sve može popraviti. Maro mu i dalje govori da je on njegova smrt. Popiva mu odgovara da ga je sigurno neka bolest i melankolija stegla oko srca pa mu se i najmanji problem čini velikim. Maro jadikuje da nema novaca, izgubio je čast, ima dugova na sve strane, ne zna što će. Iz Rima ne može otići jer nema čime, nema gdje ni stanovati. Kaže Popivi da je on dao ključeve vragu Maroju. Popiva shvaća da ih je zadesila velika nesreća, a Maro mu kaže neka pokuša pronaći način da popravi stvari.

PETI ČIN

Prvi prizor:
Pomet vodi monolog. Kaže da čast mijenja običaje; tko ga bude vidio u novim haljinama, reći će da se pomamio, no on je postao plemić, a Maro nije. Pita se hoće li ikad ići u Dubrovnik da vidi služi li Maro na nekom brodu. Dalje Pomet govori kako mu dobro pristaje haljina. Otkrio je da je Laura uistinu Mandalijena, kći Ondarda od Auguste, a od tamo je i Ugo Tudeško, odnosno njegov Nijemac. Priča kako je čovjeka koji mu je donio tu vijest ostavio u gostionici da se veseli, no on je veseliji od njega. Poći će k Lauri, Mandalijeni, no neće joj reći da joj je otac ostavio toliko imanje jer bi se uzoholila jer je kurtizana. Hoće da joj ta vijest dođe spontano, tako da bude dužna zahvaliti Pometu, no Ugu će sve reći, tako da ju ovaj drage volje uzme za ženu. Ugleda Mara i sakrije se kako mu Maro ne bi pomutio te važne poslove. Maro jadikuje na što je spao, da ne može imati ni ogrtač od baršuna, nego ima lošu haljinu. Što će na to sve reći Laura? Popiva mu kaže da ne vrijedi sad plakati, nego da treba biti hrabar, treba uzeti Lauri neki prsten ili ogrlicu jer inače neće moći ni otići, a neće imati ni što jesti. Pomet to sve sluša i komentira da su došli točno tamo gdje ih on želi. Maro i Popiva i dalje razgovaraju, no tad Maro ugleda Pometa, a Popiva kaže kako se taj lopov obukao u baršun. Maro predlaže da ga odmah ubiju, tad nitko neće moći reći da su pobjegli kao lopovi, nego kao ubojice, pa im to neće biti tolika sramota, no Popiva kaže neka to učine bolje sutra jer Pomet ima oružje. Maro se obrati Pometu, a Pomet mu ljubazno odvrati. Maro mu kaže da se malprije spasio, no drugi put se neće uspjeti spasiti, a Popiva ga vičući pita kako ima obraza uopće razgovarati s njima. Pomet kaže Maru da je odlučio uvije imati oružje uz sebe, i predlaže neka mu Popiva makne muhu s nosa. Popiva je šokiran što Pomet još ima hrabrosti izazivati ih.

Drugi prizor:
Pomet odlazeći govori kako bi mu bilo drago da Maro završi u tamnici. No on sad ide k Lauri da joj sve kaže. Pokuca vičući: „Gospođo Laura, gospodarice moja!“ Laura izađe i pozove ga unutra, na što joj on kaže da je to trebala odavno učiniti i imala bi još uvijek svoje 3000 dukata. Pomet joj kaže da ima novosti za nju koje će joj sigurno biti drago čuti. Ulazi i Petrunjela i divi se Pometovoj odjeći.

Treći prizor:
Maro se tuži Popivi vidi li kako ih je sreća priisnula uza zid, da sva njegova nada sad stoji u lopovluku. Ako ne ukradu nešto Lauri, ne znaju ni kud ni kamo će. Popiva mu kaže neka ne tuguje, nego će poći k Lauri na večeru i napraviti što trebaju ako ne žele sutra u tamnici završiti. Došli su pred Laurinu kuću, pokucaju. Petrunjela izađe, govore joj neka im otvori. Tada izlaze Vlaho, Pijero i Niko iz skrovišta. Vlaho im govori da je ono Maro pred Laurinim vratima. Popiva pita Petrunjelu zašto im neće otvoriti. Dolazi Laura. Pita Mara je li ona zaslužila sve to od njega. Kad Maro upita što, Petrunjela kaže kako bi sad najradije tom lažljivcu iskopala oči, no Laura ju ušutka. Popiva ih pita je li im Pomet štogod nalagao, a Petrunjela im opet kaže da su lažljivci koji su uzeli Lauri 3000 dukata. Maro opet govori da je Pomet štogod slagao, no Petrunjela kaže da je svojim očima vidjela starca kako odnosi robu, a Židov (Sadi) je odmah otišao u banku, odnosno kako uzimaju novac s bankovne knjižice. Maro kaže kako on ne zna ništa o tome. Laura mu sad prigovara kako je dobio pismo od zaručnice, a njoj je rekao da nije zaručen. Kaže kako ju je prevario kako nijedna žena nije bila nikad prevarena; neka joj vrati njezine 3000 dukata bez skandala i bez njegove sramote. Maro joj kaže da je loše informirana, a Popiva kaže neka ih bolje pozove u kuću da sve objasne, no Petrunjela kaže da bi im mogli još štogod ukrasti.

Četvrti prizor:
Pomet kaže Maru da nema više mjesta za stolom za njih, a da je komedija odavno počela; vuk je lisicu prevario. Maro i Popiva mu govore neka siđe pa da mu oni pokažu s kim ima posla. Pomet im kaže da se on uzvisio, a oni su pali. Kaže im da su i oni bili na njegovu mjestu, no sami su se otjerali otamo jer na dobrom mjestu ne smiju sjediti zli. Maro i Popiva navaljuju da im Laura otvori vrata. Vlaho, Niko i Pijero sve gledaju iz prikrajka. Petrunjela i Laura im ne daju da razbiju vrata. Maro kaže kako želi ubiti Pometa na mjestu, no okreće se Popivi i kaže mu da su dotučeni. Popiva kaže neka se ne preda još. Maro proklinje sreću, kamo ga je dovela, a Popivi kaže da želi ubiti Pometa, na što mu Popiva kaže da će biti uz njega. Maro kaže da želi silom ući u Laurinu kuću i sve ih zaklati. Kaže da je toliko očajan da i sebe želi ubiti. Vlaho, Niko i Pijero gledajući to komentiraju kako bi i oni takvu ženu tukli bičem da im takvo što napravi, a Pijero kaže da bi Maro takav očajan mogao bilo kakav skandal napraviti. Petrunjela kaže da će ih sve istući batinom, tko god joj dođe pod ruku, ako im razbiju vrata.

Peti prizor:
Maro i Popiva i dalje razmišljaju što će učiniti, a Vlaho, Pijero i Niko i dalje skriveni gledaju. Popiva kaže maru da mogu negdje dočekati Pometa i ubiti ga. Vlaho govori da bi Mara mogao uhvatiti šef policije, a Niko kaže neka idu za njim, neka ga ne napuste sad, da u tom bijesu ne počini kakvu glupost. Vlaho kaže neka pođu i učine štogod budu mogli.

Šesti prizor:
Tripče govori Maroju da ga je ostavio u velikoj žalosti, no vidi da se sad spasio; pita ga je li se dogovorio sa sinom. Maroje mu kaže da s Marom nema dogovora, da mu je uzeo robu za 3000 dukata, a 2000 je bacio u more. Kaže da on nema više sina, no Tripče mu kaže da mu je on sin jedinac i neka ne pusti da se Maro uništi. Pera jauknu, a Dživulin pita je li to onaj mladić s broda, pita Dživa je li mu kupio lončić i žlicu za kašu. No Dživo kaže da imaju drugih problema, te kaže Maroju kako mu trebaju reći istinu. Maroje je začuđen, pita ih kako su došli u Rim bez novaca. Dživo kaže da je on kriv jer je savjetovao Peri da uzme iz tetine škrinje tristo dukata da pođu tražiti njezina nevjernog zaručnika. Maroje ih prekorava što će sada biti još jedan skandal koji se tiče njegova sina, i to skandal zbog toga što je Marova zaručnica hodala svijetom prerušena u mladića. Dživo im kaže da se sad sve okrenulo na zlo, no nije smao on kriv. Kaže kako je prošlo tri godine otkad Mara nema kod kuće, a nije poslao nijedno pismo. Kaže kako to njegova obitelj ne zaslužuje. Maroje je ljutit i kaže da nije ni on zaslužio to od Mara, no najviše se čudi babi koja im je dopustila i pomogla u tome što rade, a trebala bi biti pametnija od toga. No baba kaže da je odgojila Peru i ne može ju gledati da plače i vene. Petrunjela se također ubaci u razgovor. Sad shvaća zašto je Pera bila toliko uznemirena kad joj je Petrunjela pričala o Maru. Kaže da se njezina gospodarica ipak neće udati za Mara. Petrunjela ugleda kako netko vodi Mara i Popivu i stoga kaže da će ući u kuću kako joj Popiva ne bi mogao učiniti štogod.

Sedmi prizor:
Bokčilo se ruga Popivi kako slabo sad pjeva, a Pomet sad jede, pije i pjeva. Niko kaže da im dovode Mara i da su mu uzeli nož iz ruke jer bi inače i samom sebi nešto napravio. Maroja nije briga što će Maro činiti, no Bokčilo i Tripče mu govore da ga ne napušta sad kad je toliko očajan. Maro moli oca da mu oprosti, kaže da je naučio svoju lekciju, a Pijero također govori Maroju neka oprosti Maru.

Osmi prizor:
Tripče ugleda Uga kako stiže. Kaže kako ga je Ugo prije htio ubiti, no sad se čini da ga i ne poznaje. Pomet kaže da je njegov gospodar ugledan vlastelin i da je sve što je činio, činio iz bijesa, dok nije bilo Pometa, a Ugo moli Tripčeta da mu oprosti. Tripče mu udovolji. Pomet im kaže da vidi da ih je neka tuga stigla, no ne valja joj se davati, no on im sad donosi novosti koje će ih razveseliti. Prva su novost pisma iz Dubrovnika za Dživa i Mara, a u čije će ruke prvo doći ako ne u Pometove. Kaže da je u Dubrovniku umrla teta, no već je bila i stara, a i svima nam je suđeno umrijeti, tako da ne treba previše žaliti. No ostavila je veliko imanje da ga podijele njezina nećakinja i Maro kad se vjenčaju. Pomet se obrati maroju pitajući ga nije li mu uvijek davao dobre savjete, tako da je sad na kraju sve dobro proizašlo i za njega i za Mara. Niko, Vlaho i Pijero komentiraju kako je Pomet veliki vrag, kako je Maro opet dobio vjetar u jedra, a Maroje sve to gleda kao vuk i šuti otkad je nanjušio Perine dukate. Pomet će im sad reći drugu novost kakvu još nisu čuli. Kaže kako je došao njihov sunarodnjak iz Njemačke, poslao ga je bogati Ondardo od Auguste kako bi mu našao kći Mandalijenu koju je izgubio prije osam godina, a sad joj želi ostaviti svoje veliko imanje. Kaže Pomet, da je taj sunarodnjak naišao na Popivu ili nekog drugo, nikad ne bi saznali tko je Ondardova kći, ali sva sreća, naišao je na Pometa. Mandalijena, Ondardova kći, u Kotoru se zvala Mande, a sad se zove Laura, a kuća joj je pred njima. I sad će Pomet odvesti Uga Lauri, da Nijemac (Tudešak) uzme Nijemicu, a domaći neka uzmu domaće. Bokčilo pita hoće li malo popiti, a Pomet mu kaže da će večeras biti i pijan i sit. Petrunjela kaže Ugu i Pometu da dođu gore k Lauri. Dživulin kaže kako je sad sve završeno, a on će sutra u Anconu, pa im predlaže da oni odu s njim jer tu nemaju više što tražiti. Baba kaže da jedva čeka da dođe u svoj grad, a Bokčilo želi svoju vinariju, dok Niko kaže da će umjesto rimskih kurtizana radije štipati sluškinje. Pijero dodaje kako će im oci biti sretni kad ih vide, iako im neće dati više previše dinara. Laura, Ugo i Pomet pojave se na balkonu. Pomet kaže da im još prije nego odu u Dubrovnik pokaže nove zaručnike pa neka onda idu s mirom i srećom. Pomet kaže da je on doveo svog gospodara Lauri za zaručnika, a on je od Laure isprosio Petrunjelu. Pita Popivu što se sakrio iza Mara, a Popiva mu odvrati da je lopov, no Maro ga ušutka. Petrunjela kaže: „Mili moj, / dalek stoj; / imam svoga, / neću tvoga.“. Pomet kaže Popivi da je to za njega, on nije za velik svijet poput njih; neka radije ode u svoj Dubrovnik gdje će se zadovoljiti s manjim komadima. „Tako se i komedija srjećno svršila, almanko za mlade, a stari nek čuvaju dinare. A sad pođ'mo na posao, čekaju nas na večeru.“

Miguel de Cervantes Saavedra: Bistri vitez don Quijote od Manche


PROSLOV
- u proslovu se pisac obraća čitatelju, a nema invokaciju kako je bilo normalno za to doba
- govori kako „svako biće rađa nalično biće“ i da njegov slabo uljuđeni duh nije mogao roditi ništa osim priču natrpanu suhoparnim i mrzovoljnim mislima
- govori kako je djelo nastalo u zatvoru, koji nije poželjno mjesto za inspiraciju jer je mnogo vike i nemira
- kaže da se može dogoditi da otac ima sina koji je pun mana, ali da ljubav zasjenjuje njegove oči pa ih tumači kao bistrinu i dobrotu
- on je otac don Quijota, ali se osjeća kao očuh jer čitatelje ne preklinje da prešute i da ne vide njegove mane
- najveći trud mu je trebao za proslov, a njegov prijatelj mu je održao govor iz kojeg je napisao proslov
- moli čitatelja da mu bude zahvalan što ga upoznaje sa Sanchom Panzom, koji je zapravo simbol sabranosti racionalnosti

I. KAKO JE ŽIVIO I ŠTO JE SMISLIO PLEMIĆ DON QUIJOTE OD MANCHE
- don Quijote bio je jedan od plemića koji imaju koplje na stalku, starinski štit, kukavno kljuse i hitra hrta (lovačkog psa)
- živi u selu u Manchi, nema žene i djece, živi s gazdaricom, nećakinjom i momkom koji radi teže poslove oko kuće
- don Quijote već ima 50 godina, visokog i snažnog stasa i obožava lov
- kako je već u poodmakloj dobi, preostalo mu je samo čitanje, a obožavao je čitati viteške romane
- počeo je prodavati i dijelove imanja kako bi nabavio sve najnovije knjige, napunio je sve prostorije u kući tim knjigama
- sve mu je to udarilo u glavu i pamet mu se pomutila te donese odluku da postane vitez lutalica
- želio se boriti protiv nepravde i steći slavu u cijeloj državi, a vjerovao je da će za ta djela biti i nagrađen možda čak i od samog kralja
- župnik i brijač su ga htjeli spriječiti u suludoj ideji, ali nisu uspjeli jer je don Quijotom upravljalo ludilo
- očisti oružje, napravi klimav šljem te svog konja prozove Rocinante za koga je smatrao da je dobar ili čak bolji i od Bukefala, konja Aleksandra Makedonskog
- zatim sebi uzme ime „don Quijote od Manche“, a prije se zvao Quijan
- svaki pravi vitez ima i svoju damu čiju čast brani, pa se tako sjeti jedne seljakinje u koju je davno bio zaljubljen i dade joj ime „Dulcinea od Tobosa“
- u cik zore sljedećeg dana opremi se i na konju pođe na put

II. KAKO JE BISTRI DON QUIJOTE OD MANCHE NA ZGODAN NAČIN PROIZVEDEN U VITEZA
- našeg junaka umalo obeshrabri činjenica što ga kralj još nije svečanim činom proizveo u viteza
- pusti konja da izabere put, a to bijaše najtopliji dan u srpnju, te navečer nađu krčmu
- don Quijote u glavi krčmu vidje kao zamak pun bedema i kula
- za djevojke ispred krčme pomisli da su princeze, a zvuk kozara kao njegovu najavu
- krčmara vidi kao vlasnika zamka koji ga počasti finim jelom, ali je don Quijota i dalje mučilo to što nije službeno vitez
- odvede krčmara u staju gdje ga zamoli da ga sljedeće jutro proizvede u viteza, a do tada će don Quijote biti na straži
- krčmar je bio šaljivđija te je shvatio da s našim junakom nije sve u redu, ali mu je rekao da pravi vitezovi uvijek imaju mnogo novaca i mudrog štitonošu
- zatim don Quijote ode na stražu, a neki su mazgari htjeli napojiti svoje mazge i dođoše do bunara
- on pomisli da su to vitezovi koji žele uzeti njegovu opremu te jednog udari kopljem pa pade u nesvijest, a drugi padne sav okrvavljen
- ostali mazgari ga osipahu kamenjem na što dođe krčmar koji objasni kako je don Quijote lud
- don Quijote ih još i dalje nazivaše izdajicama i fukarama pa sve završi s još par ranjenih mazgara
- zato se krčmar odlučiše riješiti don Quijota te ga proizvede vitezom pomoću svoje knjige dužnika i prislanjanjem mača na rame, a pomogli su mu sluge sa svijećama
- don Quijote pričeka jutro i uputi se u nove pustolovine, sada kao potvrđeni vitez, kako je mislio

III. KAKO SE HRABRI VITEZ SUKOBIO SA ŠEST VITEZOVA I DOBIO BATINA
- don Quijote krene kući kako bi poslušao krčmarov savjet o novcu i pronašao štitonošu
- zastane na raskrižju i dade Rocinantu izabrati put, a on se odluči krenuti prema kući
-naiđe na šest trgovaca sa njihovih četiri sluge i na tri mazgara
- don Quijote pomisli da su to lutajući vitezovi te dođe pred njih i zaustavi da priznaju da je njegova Dulcinea od Tobosa najljepša dama
- jedan je bio podrugljivac pa uzvrati kako ne mogu znati kad je nisu vidjeli te ga zamoli da mu je pokaže
- don Quijote kaže da oni moraju povjerovati u njene vrline i tko odbije, mora se s njime boriti
- podrugljivac počne pričati ružno o njegovoj dami te don Quijote nasrne na njega kopljem, ali se sapleo i posrnuo
- svi počeše bježati, a don Quijote vikati ružne riječi, što je razbjesnilo jednog od mazgara koji ga udari nogom u glavu i prebije kopljem te ostavi don Quijota okrvavljenog i prebijenog

IV. KAKO JE HRABRI VITEZ NAŠAO DOSTOJNOG ŠTITONOŠU
- neki seljak naiđe na don Quijota te ga uprti na magarca i povede ga prema selu
- iz poštovanja prema don Quijotu pričeka da padne mrak kako bi ga uveo u selu bez da ga netko vidi u kakvom je stanju
- župnik, brijač i gazdarica ga stave u krevet te su sljedećeg dana kada je don Quijote spavao spalili njegove viteške knjige za koje su smatrali da su krive za don Quijotovu ludost
- zazidali su vrata biblioteke i izmislili priču kako je neki čarobnjak uzeo i sobu i knjige u njoj
- nakon nekoliko dana prizdravi don Quijote te pođe čitati, ali ne pronađe biblioteku
- pomisli da je to zasigurno učinio čarobnjak Freston koji je njegov davni neprijatelj
- don Quijote nagovori jednog seljana po imenu Sancho Panza da napusti svoju ženu i djecu kako bi bio njegov štitonoša, a za uzvrat bi dobio namjesništva na tajanstvenim otocima i slavu
- zatim don Quijote proda dio imanja i posudi neke novce jer je vjerovao krčmarovu savjetu
- tako usred noći don Quijote na konju te Sancho Panza na magarcu krenuše u pustolovine
- razgovaraju o nagradama za Sancha Panzu, a on kaže kako njegova žena nije za kraljicu, možda samo za groficu

V. KAKO SE DON QUIJOTE BORIO S VJETRENJAČAMA
- don Quijote u polju ugleda trideset ili četrdeset vjetrenjača i pomisli da su to gorostasi
- Sancho Panza shvati da su to samo vjetrenjače i pokuša urazumiti don Quijota, ali neuspješno
- don Quijote pojuriše na vjetrenjače, kopljem udari u krilo koje se okretalo te ga ono zahvati i odbaci ga daleko u polje
- don Quijote objašnjava kako je Freston sada od gorostasa napravio vjetrenjače kao privid
- prenoćiše te ih probudiše ptice u zoru
- don Quijote očita lekciju Sanchi Panzi kako mu smije pomagati samo protiv probisvijeta, ali ne i u borbi sa vitezovima jer je to kršenje viteških pravila

VI. KAKO JE DON QUIJOTE POBIJEDIO DVA ČAROBNJAKA I JEDNOG BISKAJCA
- putom su jahali dva fratra reda svetog Benedikta, istim putem kojim su išle i kočije i sa njima nisu bili u nikakvoj vezi
- iza kočije koja je imala pratnju, nailazili su fratarski momci
- don Quijote pomisli da su benediktinci zapravo čarobnjaci te jednog fratra zbaci s mazge, a drugi glavom bez obzira pobjegne
- Sancho Panza brzo uzme svu opremu prvog fratra jer kao štitonoša ima pravo na sav plijen iz bitaka
- naiđoše fratarski momci i vide što se dogodilo i shvate da je don Quijote dosta dalje pa navale na Sanchu Panzu i izudaraju ga do besvijesti
- u međuvremenu je don Quijote otišao do kočije te je razgovarao s damama za koje je smatrao da je oslobodio i da one za zahvalu moraju otići do njegove dame i reći za njegovo junačko djelo
- potuče se s Biskajcem, konjušarom te mu prisloni mač na grudi da ga ubije, ali ga dame zamoliše da to ne napravi te kao pravi vitez posluša njihovu molbu
- jedino je dao upute da odu u selo Toboso javiti se gospođi Dulcineji da joj kažu za njegovo junačko djelo, što oni prihvatiše vidjevši da je lud
- kod potoka don Quijote i Sancho Panza nađoše prenoćište
- u mraku su čuli čudne zvukove pa don Quijote nakani s Rocinantom vidjeti što se događa, ali kako bi spriječio novu ludost Sancho Panza zaveže konju noge
- don Quijote pomisli da je Freston bacio magiju na konja, ali da će ona nestati do sunčevih zraka
- ujutro su pošli dalje te su u dolini vidjeli vodenicu sa šest vodeničkih kola koja je bila uzrokom onog huka i buke
- obojica se nasmijaše, Sancho Panza jer je shvatio da je to obična vodenica, a don Quijote jer se bojao opasnosti koju sada vidi u pravom svjetlu

VII. KAKO JE DON QUIJOTE OSLOBAĐAO ZAROBLJENIKE NA OTOKU
- don Quijote spazi privezani čamac u kojemu nema vesla te se otisne da njega i nj druga nosi struja
- Sancho Panza shvati u kakvoj je opasnosti te počne plakati pokrivši lice
- uskoro su došli do kamenog otoka s mlinom te don Quijote pomisli da je to dvorac u kojemu je netko zarobljen
- čamac se približio mlinskom kolu, spazili su to mlinarovi pomoćnici te su ih par puta odgurnuli sve dok se čamac nije razbio, a don Quijote i Sancho Panza pali u vodu
- don Quijote je počeo tonuti pod težinom oklopa, a Sancho Panza se isto utapao jer nije znao plivati pa su ih mlinari spasili
- do njih dođoše ribari koji su im zaprijetili da će ih opet baciti u vodu ako ne plate štetu za čamac na što je don Quijote pristao
- platili su nešto više kako bi ih ponovno iskrcali na mjesto gdje su ostavili svoga konja i magare

VIII. KAKO SE VITEZ DON QUIJOTE DOMOGAO NOVE, ALI ZLATNE, KACIGE
- don Quijote počne pričati o Herkulu i 12 zadataka nakon kojih je postao besmrtan, ali da je on bio na njegovom mjestu, pitao bi Zeusa zašto samo 12 zadataka, a ne recimo 20
- zatim su vidjeli čovjeka koji u daljini jaši, a to je bio neki brijač (ujedno i liječnik) koji je putovao iz jednog u drugo selo jer je nekome pozlilo, a na glavi je imao brijačku pliticu
- don Quijote pomisli da je to zlatna kaciga, točnije Mambrionov šljem
- kada brijač vidi da don Quijote navaljuje na njega, on se spopade, padne s magarca i jurne preko livade
- don Quijote uzme pliticu koja je pala brijaču s glave i shvati da je to samo pola kacige kakvu je on zamišljao jer je drugi dio istopljen budući da je od čistog zlata
- Sancho Panza već po tradiciji, uzme opremu sa brijačeve mazge
- Rocinante i sivac (Sanchov magarac) su gotovo svečano kaskali putem

IX. KAKO SU VITEZ I NJEGOV ŠTITONOŠA TIJEKOM NOĆI NAIŠLI NA NEPOZNATOG NEPRIJATELJA
- naišli su na pastire koji su im dali mlijeka i sira te pokazali našim junacima put kroz ravnicu čiji se kraj nije vidio golim okom
- pastiri su ih namjerno usmjerili na taj put jer ih je don Quijote nazivao prostacima koji nemaju pojma o ničemu
- dugo su jahali i nikako da dođu na kraj ravnice, već su tamo odlučili prenoćiti
- u daljini su odjednom čuli veliku jeku i čudne zvukove, a dolazili su sve bliže i bliže
- to je bio čopor od 500 svinja koje su gazile sve pred sobom te su dobro izgazile naše junake
- zatim su pošli dalje u nove pustolovine

X. KAKO SE DON QUIJOTE VEĆ SLJEDEĆEG JUTRA ZARATIO ZBOG SVOG VJERNOG KONJA
- stigli su na kraj pustare i pustili svoje životinje na pašu i odmor
- na istoj livadi su se odmarali i konji nekih vozara nakon noćnog puta
- ti konji su počeli napadati Rocinanta, ritati ga i gurati te se i sam upustio u boj
- to nisu mogli podnijeti vozari jer im je Rocinante kinjio umorne konje te su ga bičevali dok se nije smalaksao
- don Quijote pokušao pomoći svome konju te sa Sanchom Panzom krene u borbu protiv 20 protivnika
- dobili su gadne batine i ostali su nepomično ležati, a vozari sa konjima su pobjegli
- kad su se osvijestili sve ih je boljelo pa je don Quijote rekao da će napraviti eliksir protiv bolova
- zatim su obojica podigla Rocinanta, Sancho je stavio don Quijota na magarca, a na povocu vodio Rocinanta

XI. KAKO SE DON QUIJOTE LOŠE PROVEO U ZAČARANOM ZAMKU I KAKO SE KUHAO ČUDOTVORNI ELIKSIR
- stigli su onako izbijeni do neke krčme za koju je don Quijote opet pomislio da je zamak
- krčmarova žena i njena kći pomogli su don Quijotu te su ga stavili na krevet u sobu za putnike-namjernike
- Sancho Panza je rekao da je njegov vitez pao sa litice pa je u takvom stanju
- u istoj sobi ležao je i neki mazgar koji je spavao
- krčmar je imao slugu koji je ujedno bio i ubojica, a baš ga je mazgar toga dana istukao te zato odluči istući mazgara na spavanju
- u sobu uđe krčmarov sluga koji u mraku pomisli da je don Quijote mazgar te ga udari šakom i počne vika
- krčmar je shvatio što se događa te je ušao u sobu pa je započela opća tučnjava
- tučnjavu prekine neki sudski činovnik koji vidi don Quijota i Sancha Panzu kako leže nepomično kao da su mrtvi
- u ove ostale uđe strah u kosti od sudske kazne pa se razbježali
- zatim don Quijote napravi eliksir života od ružmarina, ulja, vina i soli
- od njega mu bude muka i zato je odspavao puna tri sata, a nakon što se probudio tvrdio je potpuno zdrav
- zato i Sancho Panza popije taj eliksir, ali imao je slabiji želudac i primila ga je groznica
 - don Quijote zajaše na konja i krene u nove pustolovine, a krčmar ga zaustavi i posvađaju se u vezi plaćanja računa
- zato don Quijote izjuri iz dvorišta, ostavivši svog druga Sancha Panzu
- krčmar se tada naljuti na Sanchu Panzu i zaprijeti da će ga žestoko kazniti ako ne plati račun, ali Sancho Panza kao pravi štitonoša koji drži do viteških načela to odbije
- nekoliko seoskih mladića su umotali Sanchu Panzu u krčmarevu plahtu i počeli ga bacati u vis
- don Quijote je pokušavao tražiti ulaz u dvorište, ali su svi bili zatvoreni te je počeo psovati što je momke još više naljutilo te su Sancha mučili sve dok se i sami nisu odmorili
- pomogli su Sancha Panzu da se popne na magarca i ispratili iz dvorišta

XII. KAKO SE DON QUIJOTE BORIO S MNOGOBROJNIM NEPRIJATELJIMA
- Sancho Panza je počeo moliti don Quijota da se vrate natrag kućama iz ove lude pustolovine jer je vrijeme žetvi, ali don Quijote to odbije
- u tom času ugledahu dva oblaka prašine koji su zapravo nastali od trke ovnova i ovaca koji su se nalazili u njima
- don Quijote pomisli da su to dvije vojske koje se sukobljavaju i da treba pomoći onoj malobrojnijoj te krene u juriš
- počne klati ovce, pastiri vidjevši to počnu ga gađati kamenčićima i pogode ga u rebro i bradu tako da je pao s konja, a oni se pobojali da je mrtav pa pobjegli sa stadom
- budući da ga je neki kamen pogodio u bradu, ostao je bez mnogo zuba, a kad je Sancho Panza provjeravao koliko mu nedostaje, don Quijote se doslovno ispovraćao na Sanchu Panzu kojemu je od toga došla muka i ispovraćao se i sam
- kad su došli k sebi, vidjeli su da nemaju što za jesti pa su gladni krenuli u potragu za gostionicom

XIII. KAKO SE DON QUIJOTE USPIO POBITI I S POKOJNIKOM
- pala je noć te su ugledali tajanstvenu svjetlost koja im se približavala
- stali su kraj puta gledati što je to, a vidjeli su povorku u bijelim haljinama i svijećama i kolima
- don Quijote stane ispred njih na put i naredi im da mu objasne što rade i ako je kakva krivica u pitanju da ih kazni
- don Quijote slučajno uhvati mazgu za žvale i zbaci jahača u jarak, tako i drugog te počne ganjati nenaoružane ljude koji su se razbježali
- zatražio predaju jednog oborenog jahača koji mu je objasnio da je pobožni duhovnik koji prati s 11 svećenika mrtvo tijelo jednog viteza koji leži u kovčegu
- don Quijote se ispriča zbog postupka, ali nije mogao znati jesu li kakvi grješnici ili ne
- Sancho Panza tada prozove don Quijota „Vitezom Tužne Spodobe“ jer je izgledao kao da ništa tužnije u životu nije vidio zbog silnih bolova koje je pretrpio u pustolovinama

XIV. KAKO JE DON QUIJOTE OSLOBODIO MNOGE NESRETNIKE KOJE SU VODILI ONAMO KAMO ONI NISU ŽELJELI IĆI
- Don Quijote je s Sanchom pričao o doživljajima kad im se približi skupina od 12 robijaša s lancima oko ruku i nogu te čuvarima koji su ih pratili
- uputili su se na izvršavanje svoje kazne na galije, ratne brodove španjolske mornarice
- Don Quijote shvati da ih čuvari vode bez njihove volje, a njegova zadaća je zatirati nasilje i pomaganje bijednicima
- naš junak zato pokuša od stražara doznati grijehe robijaša, ali oni nisu imali vremena tražiti spise i presude već su ga uputili da im se približi i upita ih za zlodjela
- prvi galijaš odgovori da je njegov jedini grijeh zaljubljenost u košaru prepunu riba koju bi sada grlio da mu je nije oteo sud
- drugi galijaš je bio tužan i žalostan, a njegov grijeh je bio što je odsvirao i otpjevao, točnije priznao svoje zločine (kradljivac i konjokradljivac) na mukama
- treći je osuđen jer mu je nedostajalo pet dukata, točnije nije imao novaca da potplati suca
- četvrti je pak bio sijed i imao dugu bradu i plakao, a njegov grijeh je bio što je jednog dana na magarcu jahao odjeven u bijelu haljinu, a bavio se magijom, vračanjem i svodništvom
- peti je pak bio osuđen jer se previše šalio sa dvjema nećakinjama koje nisu njegove, a nije imao novaca i zaštite, osuđen je
- na kraju kolone je išao Gines, čovjek prisna lika, ali vezan jače od drugih zbog toga što je počinio više zločina od svih robijaša skupa
- Gines je počeo pričati don Quijotu da piše knjigu, što je sve radio u životu i slično
- don Quijote dođe do zaključka da je najbolje da se svi ovi robijaši oslobode jer će ih Bog kazniti , a dobre nagraditi
- don Quijote navali na stražare, a u toj strci su se robijaši oslobodili i pomogli našem junaku u savladavanju stražara
- zamoli robijaše da ovo junačko djelo jave njegovoj Dulcineji, ali oni odbiše jer su morali bježati i novi čuvari će ih početi tražiti
- don Quijote je i dalje bio uporan, a Gines se razbjesni pa su svi robijaši kamenovali don Quijota, Sanchu Panzu i njihove životinje
- don Quijote ostane ležati bijesan ko ris zbog nezahvalnosti robijaša

XV. KAKO SU ŽUPNIK I BRIJAČ SKOVALI ZAVJERU I VITEZA LUTALICU DOVELI KUĆI
- naši junaci ušli su u masiv Sierra Morene, a tijekom odmora im je jedan galijaš ukrao sivca
- isprva je Sancho Panza bio tužan, ali je ubrzo našao torbu punu novca i drugih stvari pa se razveselio
- don Quijote je odlučio da Sancho Panza preda pismo njegovoj Dulcineji, a do tada je naš vitez jesti travu i prositi i više neće govoriti te se povuče u pečinu
- Sancho se obradovao prilici da ponovno vidi svoju ženu i djecu te uzjaše Rocinanta i krenu na put
- u međuvremenu se župnik i brijač dogovaraju kako bi mogli nasamariti viteza i nagovoriti ga da se vrati kući pa postignu dogovor da će brijač biti gospođica, a župnik konjušar
- susretnu se s Sanchom Panzom ispred krčme koji je izgubio pismo za Dulcineju pa ih je odveo do don Quijota
- rekao je don Quijotu da je gospođica zapravo kraljica micomiconske kraljevine u Etiopiji kojoj je oteto kraljevstvo i moli don Quijota da joj ga vrati
- zajedno krenu na put i dođoše do neke krčme i dok je don Quijote spavao, župnik i brijač su se dogovarali kako vratiti don Quijota kući
- uto Sancho dođe u panici govoreći da je don Quijote ubio gorostasa, a to je zapravo sve bio san, dok je krv zapravo bilo proliveno vino
- Sancho Panza, brijač i župnik se prerušiše u duhove, don Quijote pomisli da su to pravi duhovi te im se od straha prepusti i oni ga stave u kavez
- u nedjeljno poslijepodne vratili su se u rodno selo, a Sancho Panza i njegova žena su bili presretni jer je pronašao torbu punu prepunu vrijednih stvari
- župnik i brijač upute se kučama te su naložili domaćici i nećakinji da dobro pripaze na don Quijota

XVI. KAKO SE DON QUIJOTE SUKOBIO S KOLIMA SMRTI
- don Quijote se oporavljao i počeo primati goste, a jedan od njih bio je student Sanson Carrasco koji ga počne nagovarati da i po treći put pođe u viteške pustolovine
- dogovorili su se da krenu za tjedan dana, a to nije smio znati nitko osim Sancha Panze, koji je i dalje mislio da će dobiti namjesništvo ili kakvu drugu nagradu
- tajno su se njih dvojica dogovorili da krenu za tjedan dana
- jedne lijepe večeri don Quijote i Sancho Panza krenu u nove pustolovine, dok ih Carrasco isprati do izvan sela
- putem su naišli na kočiju s neobičnim putnicima, jer je kočijaš bio đavao, pored njega je bila Smrt u bijelom ogrtaču, zatim anđelčić s velikim krilima, Car sa zlatnom krunom i bog Amor s lukom i strijelama
- don Quijote ih zaustavi da vidi tko su i oni odgovoriše da su glumci koji putuju na predstavu i don Quijote ih pusti na miru
- no istim kolima je putovao i neki šaljivčina koji je praporcima i mjehurima prepao Rocinanta koji pojuri te se uskoro i don Quijote i Rocinante nađoše na tlu
- ali, nije sve tako lijepo i dobro završilo jer se u kolima nalazio i neki lakrdijaš sa štapom, praporcima i tri mjehura, od kojih se prepadne Rocinante, koji pojuri bezglavo u polje , pa se uskoro i vitez i konj nađoše na zemlji
- Sancho Panza vidi da je đavao ukrao sivca pa don Quijote pojuri za njima te svi glumci izađoše iz kola
- don Quijote shvati da ne može protiv svih pa odustane od toga, a Sancho ode po magarca, dok se glumci vratiše u kola i nastaviše put pa tako sretno završi ova pustolovina

XVII. KAKO SE DON QUIJOTE SUSREO I POBIO S HRABRIM VITEZOM OD OGLEDALA
- iduću noć nađoše sklonište i prenoćište ispod velikog drveta, a tek što je don Quijote zaspao, probudilo ga je neko šuškanje dvaju jahača
- čuo se udarac oružja o kamen, a don Quijote zaključi da je to neki vitez pod imenom „Šumski vitez“, a da je njegov pratitelj „Šumski štitonoša“
- don Quijote priđe tom vitezu i upoznaju se i don Quijote shvati da je to također vitez lutalica
- razgovarali su o nesretnim ljubavima i ostalim viteškim temama, dok su njihovi štitonoše jeli i pili
- u razgovoru dvaju vitezova došlo je do svađe jer je “Šumski vitez” tvrdio da je porazio don Quijota od Manche
- don Quijote ga je neuspješno uvjeravao kako je baš on taj don Quijote, ali nije uspio, pa su dogovorili dvoboj koji će odrediti onog koji govori istinu
- gubitnik mora priznati pobjednikovu tvrdnju i učiniti što mu se zapovjedi
- ujutro je nos šumskog štitonoše od pića izgledao kao krastavac i od straha je Sancho skočio na drvo
- Šumski vitez je čekao početak dvoboja, a ispod oklopa imao je kaput protkan zlatnim nitima i mnogim ogledalcima u obliku polumjeseca te se prozove “Vitezom od ogledala”
- vitezovi jurnuše s kopljima jedan na drugog, a don Quijote zada udarac Vitezu od ogledala da on padoše i izgledaše kao da je mrtav
- don Quijote skoči na njega kako bi mu zapovjedio da prizna ljepotu Dulcineje, a skinuvši kacigu ugleda lice Sansona Carrasca
- Sancho pogleda drugog štitonošu i shvati da je to njihov susjed Tom Cecial koji je skidao lažni nos
- don Quijote i Sancho su zaključili da je ova neobična sličnost rezultat magije nekog čarobnjaka kako bi ih zbunio

XVIII. KAKO SE DON QUIJOTE BORIO S LAVOM I KAKO SE SANCHO PANZA PROVEO U SVATOVIMA
- naši junaci nastaviše put prema Zaragozi, a don Quijote se uvjeri kako je jedan od najmoćnijih vitezova u Španjolskoj, a možda i u Europi
- naiđu na nekog putnika u crvenom ogrtaču kojemu se svidjela dvočlana družina pa ih pozove na svoje imanje
- susretnu se s kolima na kojima su se vozili lavovi za kralja te don Quijote zaprijeti smrću vozaču kola ako ne dopusti da se bori sa lavovima
- don Quijote je mislio da će lavovi krenuti na njega, ali im nije bilo do borbe, već su ostali ležati što je don Quijote protumačio kao veliku pobjedu te se prozove”Vitez od Lavova”
- na imanju su bili nekoliko dana, a na putu zatim susretnu četiri vesela mladića na mazgama koji su išli na seosku svadbu
- prihvatili su “Viteza od Lavova” zbog njegovih junačkih djela te su se on i Sancho Panza zadržali u gostima punih tjedan dana
- došlo je vrijeme odlaska i bili su tužni, ali i sretni što će u nove pustolovine

XIX. KAKO JE DON QUIJOTE NAŠAO VOJVODU
- na livadi don Quijote opazi lovce i jednu elegantnu damu te Sancho Panza je zamoli da joj don Quijote poljubi ruku
- don Quijote se upozna s njom i vojvodom, njenim mužem te ih pozvaše u ljetnikovac gdje im je bilo pruženo vrhunsko gostoprimstvo
- poslije ručka došle su četiri dame oprati lice te su ismijale don Quijota pred domaćinima te im je vojvoda naredio da operu i don Quijotu lice da ne bi mislio da se naruguju s njim
- don Quijote ode prileći, a Sancho u najboljem odijelu provede popodne s vojvotkinjom i damama govorio mnoge zanimljive priče
- kako bi usrećila Sanchu, vojvotkinja potvrdi obećanje o namjesništvu na otoku, a on obeća da će časno izvršavati dužnost
- kad je otišao na počinak, vojvotkinja s vojvodom raspravi o nekim šalama za don Quijota

XX. KAKO SE DON QUIJOTE SASTAO SA SVOJOM DULCINEJOM OD TABOSA I KAKO JE SPASIO SVOJU DAMU

- dok je još don Quijote izigravao pustinjaka Sancho mu je rekao da se Dulcineja pretvorila u ružnu seljanku, a za to su saznali i domaćini pa su pripremili lijepu šalu
- organiziran je lov te se prema družini počeo približavati vepar gonjen psima te don Quijote i domaćini hrabro stanu pred njega, a Sancho se uplašio pa skočivši na drvo podere skupo ruho
- vepar je ubijen i natovaren na sivca, a na jednoj ledini je postavljen šator za veliku gozbu
- navečer se čula buka vojnih instrumenata i pojavi se glasnik koji traži don Quijota rekavši ga je poslan od viteza Montesinosa koji će don Quijotu reći kako skinuti čari s nje
- zatim dođu kola koja su vukle mazge, a vozio ih je zli čarobnjak Merlin (vojvodin domoupravitelj) dok je Dulcineja bila jedna sluškinja
- Merlin je rekao da će čari sa Dulcineje biti skinute jedino ako Sancho primi 3 300 udaraca po zadnjici
- Sancho je prvo to odbio, ali zbog nagovorao je pristao te ga je don Quijote od zahvalnosti izljubio
- zatim se družina vrati u dvor nakon napornog lova i ove šale

XXI. KAKO JE DON QUIJOTE SPASIO GROFICU TRIFALDI I BRADATE ŽENE LETEĆI NA DRVENOM KONJU
- poslije ručka jednog dana se začuje tužna glazba i u trpezariju stupe dva čovjeka u crnim haljinama, jedan gajdaš i divovska prilika s bradom najdužom i najdebljom na svijetu
- gorostas se predstavi kao podanik grofice Trifaldi koja je pretvorena u sobaricu Doloridu i traži pomoć naših junaka
- grofica (vojvodina sluškinja) dođe i počne uz suze i jecaje govoriti o svom životu, a tužan je jer se nije udala za izabranog već za čovjeka iz nižeg staleža pa je njena majka od žalosti nakon 3 dana umrla
- nad majčinim grobom pojavio se div Malambruno na drvenom konju, ujedno i čarobnjak
- iz osvete je kneginjicu pretvorio u brončanog majmuna, njenog supruga u metalnog krokodila, a dame zajedno s grofovicom Trifaldi u obične sluškinje s bradama
- čari neće biti skinute dokle god se don Quijote ne sukobi s čarobnjakom, na što on pristane, ali je problem bila udaljenost (5 000 milja kopnom, 3 000 milja zrakom) pa čarobnjak pošalje po don Quijota drvenog konja koji leti
- s njim je morao ići i Sancho te su se popeli na konja koji je sletio u dvorište, ali su morali imati zavezane oči kako im se ne bi zavrtjelo u oblacima
- iza njih su postavljeni mjehovi koji su dočaravali taj let, a Sancho pokuša više puta skinuti povez što mu don Quijote zabrani
- konj je bio napunjen raketama te su sluge zapaljene kučine i započe veliki vatromet i pucnjava pa obojica padnu s konja
- začudiše se jer su se našli u istom dvorištu i nađoše pismo u kojem piše da je zadatak uspješno obavljen
- dok su letjeli, iz vrta su izašli svi osim vojvode i vojvotkinje koji glumiše da su u nesvijesti te ih don Quijote počne buditi iz nje, a Sancho je kasnije pričao o svojim letačkim pustolovinama

XXII. KAKO JE ŠTITONOŠA SANCHO PANZA SUDIO NA OTOKU BARATARIJI
- nakon svih pustolovina i šala sa Sanchom vojvoda mu dade namjesništvo nad otokom Baratariji
- dobio je divna ruha, svečanu pratnju, a pri odlasku su ga dva paža vodila njegovog sivca koji je bio ukrašen i dotjeran
- na Baratariji su ga dočekali brojni najodličniji građani i gradski odbor uz pozdrave
- u sudnici je dočekan od vojvodinog domoupravitelja i zamoli Sancha da pokaže svoju pravednost i mudrost prilikom suđenja u nekoliko parnica
- zatim dođu dva čovjeka u sudnicu, seljak i krojač jer je seljak odbio platiti krojaču izradu pet kapa od sukna koje mu je donio jer su bile vrlo smiješne i nefunkcionalne
- Sancho presudi da krojač gubi svoj posao, a seljak sukno, dok su kape poslane zatvorenicima
- druga parnica je bila između dva starca, jednog s trskovcom u ruci, a drugoga bez
- onaj bez štapa je posudio prvome 10 škuda (zlatnih novčića), ali on poriče tu posudbu, a ako je do nje i došlo, kaže da je sigurno vratio
- Sancho naredi prvom starcu da drugome dade štap te su ostali zbunjeni sve dok Sancho nije prepolovio trskovac u kojem se nalazilo 10 škuda
- Sancho je rješio još nekoliko sporova te je izazvao divljenje cijelog naroda otoka Baratarije

XXIII. KAKO JE NAMJESNIK SANCHO VLADAO NA OTOKU BARATARIJI
- Sancho ode na ručak u palaču, gdje upoznaje Pedra Recia de Agera, osobnog liječnika koji bi nakon svakog Sanchovog zalogaja štapom dodirnuo zdjelu koju bi paž odmah odnio
- to je razljutilo Sanchu pa istjera tog liječnika
- u taj čas uleti vojvodin glasnik s pismom vojvode u kojem Sancho doznaje da se priprema zavjera protiv njega, novog namjesnika
- dobija savjet da treba dobro otvoriti oči i svakako koristiti kušača hrane kako ne bi bilo otrovano
- Sancho Panza proživi veliki strah, udvostručio je straže, objavio stroge zakone i bacio neke sumnjive ljude u tamnicu
- nije imao mira ni spokoja i vrlo je tužan vodio Sancho Panza na svom otoku Baratariji
- sedme noći začuje jaku galamu i na hodniku vidi 20-ak ljudi s bakljama i oružjem koji javljaju da su neprijatelji provalili na otok
- Sancha su obukli u štitove i dali mu oružje, ali je od težine pao na pod te su preko njega pohrlili vojnici i počeli ga gaziti
- Sancho uskoro začuje da su neprijatelji pobjeđeni te zamoli za gutljaj vina nakon kojeg padne u nesvijest
- nakon što se probudio shvatio je da ovo nije za njega već da bolje zna orati i kopati
- nakon dirljivog rastanka gdje su ga svi izgrlili on se vratio don Quijotu

XXIV. KAKO SU VITEZA DON QUIJOTA ZAPLJUSNULE SILNE PUSTOLOVINE
- ponovno se sastadoše don Quijote i Sancho Panza te se svi od njih oprostiše
- na putu su naišli na 12-ak ljudi u seljačkoj odjeći koji su prostrli kapanice na livadu i ručaju
- don Quijote ih pita što drže ispod kabanica, a to bijaše likovi za oltar što ga grade u svom selu, a kabanicama ih štite jer u vrijedni
- to su bili likovi svetog Jurja (branitelja djevice), svetog Martina (darežljivog viteza), svetog Jakova Mauroubojice (zaštitnik Španjolske), svetog Pala (obraćenika Kristovog)
- zaključi da su oni istog poziva kao i on, samo što su se oni borili na božanski, a on se bori na ljudski način
- nešto kasnije putom se don Quijote zaplete u mrežu koja je podignuta da se u nju upletu ptice
- to mu objasniše pastirice koje su imale zabavu u selu gdje su se svi dječaci i djevojčice prerušili u pastire i pastirice
- don Quijote i Sancho se pridruže zabavi gdje naš vitez obeća da će dva dana nasred ceste koja vodi u Zaragozu govoriti da su ove pastirice najkrasnije gospođice odmah nakon Dulcineje od Tobosa
- iziđe i viče, a u jedan čas naiđu mnogi ljudi koji su se maknuli s ceste čim ga ugledađe pomislivši da on nosi neku nesreću
- zaprijete mu da se makne ili će na njega pustiti bikove, ali je don Quijote bio hrabar i lud te njega, Sanchu i Rocinanta pokosiše bikovi i volovi
- don Quijote pade na pod, kasnije krene u potjeru, ali bezuspješno te mahne pastirima u znak pozdrava i ode posramljen dalje

XXV.  KAKO JE VITEZ SREBRNOG MJESECA POBIJEDIO DON QUIJOTA
- don Quijote nedaleko velikog grada susretne naoružanog viteza sa srebrenim mjesecom na štitu koji ga izazove na dvoboj koji don Quijote prihvati
- o dolasku Viteza od Bijelog Mjeseca ljudi iz grada javiše potkralju koji sa pratnjom iziđe iz grada kako bi uživao u dvoboju, vjerujući da je to neka šala za don Quijota
- na znak trube jednog dvorjanina krenuše jedan na drugog te Vitez od Bijelog Mjeseca jakim udarcem baci don Quijota na pod koji biva poražen
- u takvom stanju don Quijote prozbori kako je Dulcineja od Tobosa najkrasnija žena, a on najnesretniji vitez
- Vitez od Bijelog Mjeseca mu poštedi život, ali uz uvjet da se don Quijote skloni u svoje selo, što on prihvati
- Vitez od Bijelog Mjesece je zapravo Sanson Carrasco koji je vjerovao da će se don Quijote opametiti kad se vrati u svoje selo
- Sanson pritom zamoli gospodu da njegov identitet ne otkriju don Quijotu, jer ga je već jednom pokušao pobjediti kako bi sprječio don Quijota u ludostima i glupostima
- don Quijote se šest dana odmarao, bolujući u postelji te kad je prizdravio krenuše na put u svoje selo sa Sanchom gdje ih dočekaše župnik, brijač i Sanchova obitelj

XXVI. KAKO SE DON QUIJOTE RAZBOLIO, SASTAVIO OPORUKU I UMRO
- don Quijota spopade groznica i šest dana bijaše u krevetu gdje su ga župnik i brijač posjećivali, a liječnik mu je opipavši bilo rekao kako će don Quijote ubrzo napustiti ovozemaljski život
- svjestan da mu ostaje još malo dana don Quijote zamoli da mu se dovedu ispovjednik i notar koji će sastaviti oporuku
- prijateljima je rekao da on više nije don Quijote od Manche već Alonso Quijano koji zbog čestitosti dobije pridjev “Dobri” te postade je neprijatelj pisaca viteških pisaca romana i njihovih potomaka
- nakon što se ispovjedio, sastavio je poruku gdje je na prvom mjestu bio Sancho Panza kojemu je ostavio sav novac koji su stekli
- imanje je ostavio nećakinji Antoniji Quijani koja će s njim platiti gazdaricu kako bi bila zadovoljna
- izvršitelji oporuke su bili župnik i brijač i čim je završi, onesvijesti se i ispruži u krevetu
- dok župnik vidje da je Alonso Quijano Dobri, obično zvani don Quijote od Manche umro zamoli bilježnika za potvrdu kako bi onemogućio nekom piscu da uskrsne njegov lik i tako nastavi beskrajnu historiju njegovih junačkih djela
- grobni natpis na vitezovom grobu glasi:

Ovdje vitez sanak sniva,
Junak hrabri nad junakom,
Koji slavu zadobiva.
Ni samrt mu smrtnim smakom
Život dični ne zakriva.

Prezrio je cio svijet,
Strašilom je svijetu bio
I baukom, al je let
Sretnim znanjem dokrajčio:
Ludo živjet, mudro mrijet.