PRVI PROLOG
(PROLOG DUGOG NOSA)
Negromant ili čarobnjak Dugi Nos (=opsjenar, lažljivac)
pripovijeda dubrovačkoj publici, vlasteli/plemstvu i puku, o svojim dalekim
istočnjačkim putovanjima govoreći im da su sretni što žive mirno jer je „rat,
poguba ljudske naravi“ daleko od njih. Obišao je Velike i Male, Nove i Stare
Indije. Vratio se među njih uz pomoć sreće (važan motiv!) i otkrit će im veliku
tajnu. U Stare Indije nije se moglo lako ući, ispred je bilo ledeno more, a iza
vrelo sunce – probio se uz pomoć svoje „negromancije“. U „Starih Indijah“ našao
je utopijsku zemlju sretnih ljudi, gotovo kao rajsku Arkadiju: „Nađoh pravi život,
veselo i slatko vrijeme od prolitja.“ U toj viziji idealne države vlada vječno
proljeće, sve je skladno i mirno, hrane ima u izobilju, a ljudi su sretni i
dobri. Nazvao ih je „ljudi
nazbilj“. To su
pravi, dobri, sretni i pošteni ljudi. Tamo „nema moje i tvoje“, sve je zajedničko.
Priroda ih je „kako uresila pameti, tako ih je ljepotom uljudila.“ Nema
zavisti, lakomosti i pohlepe, „njih oči uprav gledaju“, oni su „blazi, tihi,
ljudi mudri, ljudi razumni… srce im se ne maškarava, srce nose prid očima, da
svak vidi njih dobre misli…“. Za Držića su to obrazovani, tihi i mudri ljudi,
književnici i filozofi, „kraljevi od ljudi“ jer se „umiju vladat“. Slijedi opširna
priča o „ljudima
nahvao“ – lažnim,
pokvarenim neljudima. U dalekom gradu vidio je visoku zgradu urešenu brojnim
slikama i skulpturama (kao neki istočni hram). To su bili „od kamena čovuljci“,
„obraza od mojemuča“ (majmunskoga lika), „s nogami od čaplje, stasa od žabe“, čudovišna
bića: majmuni, papagaji, „žvirati“ (nakaze), grbavci, glumci, izjelice, „feca“
(talog, dno dna) „ljudskoga naroda“... Upitao je kakvi su to ružni i odbojni likovi.
Rekli su mu da su ih nekad izdaleka njima donosili upravo negromanti i u
zamjenu odnosili zlato kojega su imali u izobilju. Tada su pogriješile upravo žene
koje, „kao i naše, polakšu pamet imaju od ljudi“. Gledajući u te kipove, jako
su se smijale i zabavljale i rekle negromantima da, ako hoće zlata, ta bića nauče
„hodit i govorit“, da „čovuljici ožive“. Lakomi i pohlepni negromanti udahnuli
su im život, čudovišta su oživjela (Držić ponavlja njihove nazive: koze,
magarci, žvirati, majmuni, barbaćepi – demonske crne lutke, papagaji). Izvodili
su zabavne i smiješne stvari, kao zavodljivi komedijaši, a uskoro su se i
masovno počeli „ploditi“ i „miješati“ sa ženama nazbilj. Uskoro ih je bilo više
od ovih dobrih pa su tako iskovali jednu „konjuru“ (urotu) kako bi iz „gospodstva“
(vlasti) istjerali „ljude nazbilj“. Ovi su to otkrili, skočili, uzeli oružje i
zauvijek ih istjerali iz svoje zemlje. Nijedan „ni za lijek“ nije ostao u tim
stranama. Zajedno s negromantima, „ljudi nahvao“ došli su „u ove naše strane“,
kao „sjeme tugaljivo“. Uselili su se u naš zapadni svijet i pokvarili ga do srži.
Oni su moralne nakaze, zli, lakomi, rasipni za sebe, škrti za druge;
neobrazovani, nekulturni barbari. Držić otvoreno aludira na nestanak tzv.
zlatnoga doba čovječanstva, vremena sreće i mira, i dolazak vladavine oružja i
pohlepe. Kad su se zločesti doselili, umro je „dobri starac Saturno“, blagi, tihi i razumni bog, i prestalo je „zlatno
doba“ „kad ljudi bez zlobe bijehu“. Nakon Saturna, „manje razumni kraljevi“
primiše „ljude nahvao“ koji su se umiješali među dobre, razumne i lijepe. Tako
ta čudovišta „naplodiše (posijaše) to „gadljivo sjeme“: nastalo je više loših
nego dobrih ljudi. Minulo je „vrijeme od zlata“, za „gvozdje“ (željezo, oružje)
svatko se uhvatio („željezno doba“) i počeo je „boj za gospodstvo“. Nekad su
pobjeđivali jedni, nekad drugi. No, za pravu istinu, opominje Negromant, „ljudi
nazbilj“ jako otežu da se konačno obračunaju s naopakima. Ipak, zna se i danas
da su „ljudi nazbilj pravi ljudi i gospoda, a ljudi nahvao bit će potištenjaci
(jadnici, bijeda) vazda.“ Na kraju se Dugi Nos obraća podjednako moćnoj i uzvišenoj
vlasteli, „svitloj krvi“, kao i „starome puku“, narodu, i najavljuje predstavu.
Podsjeća ih na predstavu koju su gledali prije tri godine (očito na
izgubljenoga „Pometa“) i kaže da će sad otvoriti katance koje je tada stavio na
usta trima mudracima. Neka govore, da „svi vidimo“ i da se otkrije tko su ljudi
nahvao, puni mržnje i zavisti, „srca su im maškarana“, oni su „ljudi od ništa“.
Govori da ovu tajnu još nitko nije otkrio jer su ti „ljudi od trimjed“
(bezvrijedni, za novčić) mislili da su i oni ljudi, a nisu ljudi i „bit će tako
do suda“. Takvi ne vide svoju nakaznost, uvjereni su da su odabrani, plemeniti –
oni su za Držića loša dubrovačka vlast, vlastela (plemići protiv kojih je kasnije
u Italiji pisao urotnička pisma boreći se za pravednu podjelu vlasti između pučana
i vlastele). Na vrhuncu opomene Negromant/Držić ističe da još nije kasno sačuvati
„gospodstvo“ (plemenitu ljudskost). U posljednjem ulomku najavljuje da će im
prikazati Rim, kao da je tu pred njima. Vidjet će otprije poznate likove, Dunda
Maroja, Pometa i Grubišu, a nakon njega na scenu će izaći Prolog i objasniti im
radnju. Naglašava bitno: neka im bude draže što su spoznali tko su i odakle su
došli „ljudi od ništa i nahvao“ koji „ometaju svijet“ nego komedija koju će
vidjeti. „Komedija će vam pokazati tko su jedni, a tko su drugi.“ Tihi, dobri i
razumni „uzet će za dobro“ ono što im se prikazuje, a nerazumni „magarci… sjeme
prokleto, po negromanciji učinjeni, hulit će sve, od svega će zlo govorit, er
iz zlijeh usta nemore nego zla riječ izit.“ Oprašta se od publike čuvenim riječima:
„A sad stav'te pamet na komediju!“ (tako završava i Drugi prolog).
DRUGI PROLOG
(AUTORSKI PROLOG)
Izgovara ga sam Pomet. Ukratko najavljuje sadržaj komedije
koju će izvoditi „Pomet družina“ (sastavljena od mladih pučana), upoznajući publiku
s prethodnim događajima i likovima – iz komedije „Pomet“ s radnjom u Dubrovniku
– i onim što će slijediti u Rimu, uz ozbiljno i poučno upozorenje da je priča
koju će vidjeti ipak sretno završila za razliku od suvremenih obiteljskih „tradžedija“
koje su prouzročili rastrošni sinovi. U početku se obraća starome i mudrome
puku te plemenitašima. Kaže im da zasigurno žele vidjeti ovu „izvrsnu stvar“
kakvih dosad u „ovizijeh stranah“ nije bilo, ali tu su oni, Pomet družina, koji
im donose umijeće i umjetnost dostojnu takvoga časnoga skupa. Napominje da je
to vrijeme poklada, plesa, igre i veselja, što ne može proći bez neke „feste“,
a ako im komedija i ne bude toliko dobra i lijepa, utjeha su „žene lijepe koje
ju će gledat“ i dobri ljudi koji će slušati. Najavljuje sadržaj u kojemu ima
staroga i novoga – iz one „prve komedije“ poznaju Maroja i prijatelja mu Pavu,
Pometa i druge, i događala se u Dubrovniku, a ova će se odvijati u Rimu. Čak se
posebno obraća ženama u publici pitajući ih: „…para li ovo mirakulo (izgleda li
ovo kao čudo) odavde gledati Rim?“ Neka znaju da će ih njihova družina dobro zabaviti
jer su namjerno sebi zadali težak zadatak. Čak spominje i scenu/pozornicu koja
nije lijepa kao onda (na otvorenome) pa im je loše vrijeme donijelo i lošije „arkitekte“.
Mnogo truda su uložili: „Šest pometnika u šest dana ju je složilo…“ „Mi vam ne
obećavamo velike stvari, ni možemo… kraci ljudi visoko ne doticaju.“ Nakon toga
podsjeća publiku: dundu Maroju bili su najprije ukradeni dukati (kasnije
tijekom radnje saznajemo da je njegov sin Maro, na Pometov nagovor, bio ukrao ocu
dukate i kasnije ih vratio), a vraćeni su uz „pat“ (pakt, dogovor) da će sinu
nakon svoje smrti ostaviti cijelo imanje. Ipak su napravili i novi „pat“ kao bi
otac iskušao sina i njegovu dobru volju te trgovačke sposobnosti: dat će mu veći
iznos, pet tisuća dukata, da ode u Italiju, u Jakin (stari hrvatski naziv za
Anconu, tzv. egzonim), potom u Firenzu kako bi tamo kupio „svita“ (tkanine) i
odnio ih prodati u Sofiju u Bugarskoj te donio kući profit, zaradu. Ako se
dobro ponese, otac će mu dati „skrituru“ (pismeni ugovor) kojim mu ostavlja
imanje, može se oženiti i imati sav novac. Ovdje slijedi vrlo ozbiljno
upozorenje: nikad ni sinu ni drugome ne treba davati dinare u ruke prije negoli
se mladića u drugim stvarima provjerilo – „jer je mlados po svojoj naravi
nesvijesna i puna vjetra“, više okrenuta na zlo nego na dobro, pamet joj ne ide
dalje od očiju i „više ju vodi volja nego (razumni) razlozi“. Upozorava da to
nije izmišljena priča jer im se može dogoditi ono što se dogodilo starome
Maroju – sin ga nije poslušao, otišao je u Rim, „spenđao“ je dukate. Premda će
ova komedija završiti u veselju, ipak „od lude djece čuvajte dinara“ jer su neke
obiteljske priče u njihovu gradu završile „u tradžediju“. Napominje da je
mladoga Mara slijedila i „vjerenica“ Pera koju je on, očajnu, ostavio i
zaboravio. „Posudila“ je iz tetkine ušteđevine 300 dukata, preobukla se u muško
i s bratićem krenula u Rim. Na kraju moli publiku da ih pogledaju „ljubežljivim
srcem“ jer ako im se lijepa komedija učini „grubom“, to će biti njihov grijeh.
Kaže da dobri i ne mogu nego dobro misliti i govoriti, a u zle se ne želi miješati,
za njih i ne misli da mogu biti dragi. Poslat će im negromanta da se s njima „prepliće“,
„daleko im kuća od tih obraza od marčarije“, namazanih lica, nitkova. „Stav'te
pamet na komediju!“
PRVI ČIN
Prvi prizor:
Dundo Maroje dolazi u Rim za svojim sinom Marom kojem je dao
pet tisuća dukata da kupi i proda tkaninu, no Maro je otišao u Rim i potrošio
sav novac, te ga nema kod kuće već tri godine. Maroje kuka kako li je mogao
„vuku dat u pohranu meso“. Bokčilo se žali kako je gladan i žedan, kako mu
Maroje ne da jesti ni piti, škrt je. Dok oni kukaju, Tripčeta i upita ih što im
je. Sva trojica shvaćaju da su susjedi; Maroje i Bokčilo su iz Dubrovnika, a
Tripčeta iz Kotora. Pozdrave se. Sretni su što su naišli na ljude koji govore
istim jezikom. Bokčilo upita Tripčeta je li ovdje vino dobro, na što ga Maroje
prekori i kaže mu da prestane govoriti o vinu te da se makne u stranu da Maroje
i Tripčeta mogu razgovarati. Maroje govori Tripčetu kako je dao sinu pet tisuća
dukata, koje je ovaj onda potrošio u Rimu. Tripčeta mu kaže da je bolje onda ne
imati nijednog sina, nego imati takvog sina. U međuvremenu Bokčilo razmišlja
kako bi Tripčeta mogao zaklati Maroja, a kada Maroje zavapi zbog svojih
izgubljenih dukata i pozove Bokčila u pomoć jer se nije dobro osjećao, Bokčilo
skoči i počne gušiti Tripčeta, no Maroje ga zaustavi i reče mu da ode stati
dalje od njih i da ne dolazi dok ga on ne pozove. Tada Maroje nastavi Tripčetu
govoriti o svojim mukama. Kako je zaručio sina, dao mu pet tisuća dukata da ode
preko Ancone u Firenzu kupiti tkaninu koju će prodati u Sofiji, a ako to sve
dobro učini, predat će mu sve svoje bogatstvo. No on je otišao u Rim trošiti
novce na ženu, pa je Maroje sad došao stati tome na kraj. Kaže kako ga nije
briga za Mara, nego mu je žao dukata. Pita Tripčeta zna li Mara, a Tripčeta mu
kaže da je Maro s nekom kurtizanom. Bokčilo se opet žali da je gladan i žedan,
a Maroje mu kaže da se strpi još malo. Tripčeta kaže da je u Rimu jedan
vlastelin, signor Marin, kojem je otac Maroje, bogat čovjek iz Dubrovnika, a
Maroje prepozna u tom opisu svog sina Mara. Tripčeta mu kaže da je Maro s prvom
kurtizanom od Rima. Odlučiše otići u gostionicu na objed. Postoji tri
gostionice: „Miseria“ (što znači lakomost), zatim „Ludos“, te „Oštaria della
grassezza“ (Gostionica obilja). Oni odoše u „Miseriu“ jer tamo mogu objedovati
za manje novce.
Drugi prizor:
Ugo Tudešak i njegov sluga Pomet došli su kod kurtizane
Laure. Ugo se želi udvoriti Lauri, no ona govori Pometu da odu, da ona ne želi
Uga. Pomet joj govori kako je Ugo najbogatiji u Rimu, a lud je baš za njom. Ugo
joj govori da ima tvrdo srce, no ona ga i dalje tjera. Tada Pomet kaže Ugu neka
idu, bit će bolje kad se Laura malo smiri, a njih dvojica idu piti.
Treći prizor:
Naiđu na Popivu, Marova slugu, koji im se ruga što ih je
Laura otjerala. Hvali se ogrlicom koju će njegov sluga Maro Marojev darovati
Lauri. Sve se to odvija ispred gostionice u kojoj je Maroje. Pomet tobože
doziva Dunda Maroja da vidi ako njegov sin troši uludo njegove novce. Popiva im
odvraća kako Dundo Maroje ima mnogo novca, pa da zato Maro i može doći Lauri s
nakitom i novcem, i da ga zato i voli, a ne kao Ugo koji nudi samo vino i
svakakve gluposti.
Četvrti prizor:
Uto dolazi Maro. Pita Pometa što on tu radi budući da je
Pomet prije bio Marov sluga. Prijeti njemu i Ugu: ako ih vidi opet ispred
Laurine kuće, Pometu će lice izrezati, a Ugu će probosti trbuh da mu isteče sve
vino koje je ikad popio. Maro šalje Popivu zlataru da kupi dijamant i rubin, i
dat će za to dvjesto dukata, a dotle u gostionici Dundo Maroje kuka zbog tog
što Maro troši njegov novac uludo. Pomet Mara stalno podbada sarkastičnim
primjedbama. Maro odlazi k Lauri na večeru.
Peti prizor:
Maroje, Bokčilo i Tripčeta izlaze iz gostionice. Maroje je
bijesan. No Tripčeta mu savjetuje da se bolje vrate u gostionicu i pričekaju da
Maro izađe iz Laurine kuće, te se tada suoči s njim. Maroje pristanu i oni se
vrate unutra.
Šesti prizor:
Pera, prerušena u mladića, i Dživo dolaze u Rim. Dživo joj
predlaže da idu vidjeti crkvu svetog Petra. Pera se sjetila svoje tete od koje
je otišla bez pozdrava, za zaručnikom koji joj u tri godine nije nijedno pismo
poslao. Misli što li će ljudi reći kad to saznaju. Što li će tek reći njezina
teta kad sazna da joj je Pera iz škrinje uzela tristo dukata. Već su tri dana u
Rimu, a nisu saznali ništa o Maru. Uto sretnu Dživulina Lopuđanina, s kojim je
Dživo plovio. Pozdrave se. Dživulin im kaže kako je plovio s nekim starcem,
Maroje mu je ime, koji ide u Rim za svojim sinom Marom, a starac je poveo nekog
svog slugu koji je popio sve misno vino. Dživulin sad ide u crkvu svetog Petra na
proštenje, pa ga Dživo moli da se nađu poslije kod gostionica.
DRUGI ČIN
Prvi prizor:
Pomet vodi monolog. Vidi da je istina da onaj tko je
zaljubljen, nije sam. To vidi po svom gospodaru Ugu. Sjeća se kako su za objed
imali mnoga ukusna jela: pečenog pijetla, jarebice, teletinu, zečetinu i mnogo
toga drugoga što bi svatko jedva čekao da jede, no Ugo mu je rekao neka se
požuri s jelom da može ići k Lauri reći joj da će joj Ugo dati jednu, dvije
tisuće dukata, koliko god treba. Ugo nije ni gledao svu tu hranu. Pomet kaže:
„Ubi me kad mi to reče“; prekinuo mu je tu maštariju da ima sve što poželi. Pomet
kaže da se treba čovjek znati snaći, prilagoditi ako želi vladati svijetom.
Nije bitno imaš li novca jer je vidio mnoge bogate ljude nesretne; nije bitno
jesi li doktor jer ima mnogo fantastike; nije bitno jesi li junak s mačem u
ruci jer ili ubijaš ljude ili ih trpaš u tamnicu; ne trebaš biti ni pjesnik ni
pisati dobre komedije jer će te stalno iskorištavati na svadbama, a umjesto
zahvale će ti reći da ti rad ništa ne valja i da se gubiš, postanu ti
neprijatelji; ne treba biti ni glazbenik jer te prijatelji tjeraju da pjevaš i
kad ti se plače. Treba biti pacijent i ugoditi zlu teretu jer ćeš kasnije biti
nagrađen dobrim. Pomet govori kako je ušao preduboko u razmišljanje, a ima
danas puno posla, posla dostojnog Pometa. Treba Popivu i njegova gospodara
istjerati iz kuće gospođe Laure. A tom je gospodinu Marinu došao otac. Oni su
samo gubitnici bez novaca. Kraljevi idu s dukatima. Kaže da će činiti pothvate
u Rimu kakve ni Cezar „ni Šila ni Marijo“ nisu činili. Pobijedit će neprijatelje,
ostvarit će carski trijumf. Vidi nekoga da ide iz Laurine kuće. Petrunjela je;
nju je i htio najprije vidjeti. Dozove Petrunjelu; pozdrave se. Petrunjela ga
upita što tu radi budući da Laura ne želi nikoga osim Mara. Pomet veli, ako
Laura želi samo Mara, onda on želi samo Petrunjelu. Govori joj da mu se daruje,
no ona mu kaže neka ide kod onih svojih ljubavnica, rimskih gospođa, a ona je
dubrovačka sluškinja, no Pomet i dalje govori kako on želi samo nju da mu bude ljubavnica.
Petrunjela htjede otići, no Pomet ju zaustavlja da joj kaže što da priopći
svojoj gospodarici. Kaže joj neka priopći lauri kako je Ugo Tudešak lud za njom
i želi na nju potrošiti sve svoje bogatstvo od 50 tisuća dukata, i da je došao
Marov otac, pa kada ga on odvede natrag u Dubrovnik, neka Laura uzme Uga za
ljubavnika. Petrunjela kaže da će prenijeti Lauri poruku, a Pomet joj kaže neka
mu brzo donese odgovor. Petrunjela ode. Pomet opet vodi monolog. Govori kako se
Petrunjela dotjerala; kako se uistinu postaje drugom osobom kad dođeš u
Italiju. Pomet jedva čeka da Laura dozna da je došao Marov otac. Kaže: „veći
dinar manjega pokriva“, odnosno Laura će ostaviti Mara jer će joj Ugo ponuditi
više novaca, a Mara će otjerati bez ijednog dukata. A Popivu bi Pomet najradije
poslao u bolnicu. Ta beštija kurtizana Mande (tj. Laura) je Slavenka i ne
razmišlja o tome što se može sutra dogoditi. Previše se uzoholila jer ju je
malo poslužila sreća, a ne zna da se sreća može promijeniti u nesreću. Treba ju
naučiti živjeti, a Pomet će joj održati lekciju. Kaže kako je lijepo kada možeš
sve. On je istovremeno i doktor i filozof.
Drugi prizor:
Niko i Pero, mladi Dubrovčani, već dva dana traže Mara po
Rimu. Pijero predlaže da nađu nekog da ih vodi ka kurtizanama jer će tako
najbrže naći Mara. Niko se složi s njim. Kaže kako Dundo Maroje u Rimu malo
troši da bi više mogao uštedjeti, dok Maro troši i uživa za obojicu. Govore
kako bi sve bilo bolje da se djeca rađaju bez otaca budući da im tada nitko ne bi
prigovarao i zapovijedao. Pijero kaže kako su mu oci smiješni budući da su oni
sigurno u mladosti bili i mahnitiji od njih sada. Ugledaju Vlaha. Pitaju ga
odakle ide i je li donio što novaca. Vlaho kaže da ide s Livorna i da je donio
dosta novaca. Niko kaže da je Vlaho škrt i da sigurno nema novaca, a Pijero
govori Vlahu ako bi mu mogao posuditi dvjesto dukata. Vlaho mu govori
počasnicu: „Dukat mi, dukat kralj i car, / dukat djevojci častan dar,
/ a za dukat se da na har / vele lijepa, vrijedna stvar.“, odnosno
dukat je toliko vrijedan svima, a kada ga daš nekome, dobiješ zahvalnost. No
neka se oni ostave brbljarija; pita Nika i Pijera kako su i kako im idu
poslovi. Niko mu govori da im ide loše, a Pijero kaže da su oni kao i duše u
paklu koje gledaju rajska veličanstva, a ne mogu ih doseći, odnosno gledaju
rimsku sreću, a ne mogu ostvariti svoje želje. Niko kaže kako je čuo da u Rimu
ima lijepa kurtizana, a eno taman i njezine sluškinje na vratima pa ide nju
upitati štogod. Pita ju kako se zove gospođa koja tu stanuje, a sluškinja
(Petrunjela) kaže da tu stanuje njezina gospodarica. Vlaho, a kasnije i
Petrunjela i Niko i Pijero shvate da dolaze iz istih krajeva. Pijero prepozna
da je ona Milica. Petrunjela ih prepozna i sretna je što ih vidi budući da ih
nije vidjela već mnogo godina. Vlaho kaže kako za njega nije još ništa pitala,
a Niko joj govori da ni ne pita za njega jer je škrt i neće im posuditi novaca.
Vlaho kaže da on dukate čuva za gospođu. Niko i Pijero kažu Petrunjeli da su
čuli da ima najljepšu gospodaricu, a Vlaho joj kaže neka ga spomene svojoj
gospodarici. Petrunjela kaže Vlahu da je dobrodošao, iako Niko govori kako je
Vlaho lakom. No Petrunjela pohvali Vlaha, na što joj on zahvali nazvavši ju
opet Milicom, no ona ih upozorava da se više ne zove Milica, nego Petrunjela.
Treći prizor:
Laura izlazi i prekorava Petrunjelu zbog razgovora koje vodi
s tom trojicom, a Sadiju govori da uđe u kuću. Pijero govori Lauri neka se ne
ljuti, da su joj oni sluge. Tada Maro, stojeći na Laurinu balkonu, prepozna tu
trojicu i kaže im kako će sići dolje k njima, a Pijero prigovori što ih Maro
nije pozvao gore k sebi. Maro je sišao pred Laurinu kuću i svi se pozdravljaju.
Niko mu govori kako se on sigurno rodio pod sretnom zvijezdom; dok on uživa,
oni nemaju novaca da bi uživali. Maro govori kako uživa s Laurom; dok je u
njezinoj milosti, čestit je i uživat će dok je mlad, a kad ostari, i ponašat će
se u skladu s tim.
Četvrti prizor:
U međuvremenu, izlazi Maroje iz gostionice i viče na Mara,
pita gdje je njegovih pet tisuća dukata,
zove ga lopovom i psom. Maro ga upita što želi, govori mu da ga ne poznaje,
govori Maroju da je lud.
Maroje tada htjede napasti Mara nožem, a Maro zove policiju upomoć. Policajci hvataju Maroja, a on
im govori neka ga puste da ubije Mara. Budući da je Maro rekao da ne poznaje Maroja, policajci odvode Marojau ćeliju
da ga izliječe od ludosti.
Peti prizor:
Sav su taj incident vidjeli Vlaho, Niko i Pijero. Nisu mogli
vjerovati da je Maroje u Rimu. Vlaho kaže kako je on znao da će Marova sreća
kratko potrajati. Kaže kako on poznaje Maroja i da će Maroje sigurno grdno
kazniti Mara zbog tog što mu je priuštio. Niko ne može shvatiti kako je Maro
mogao onako se praviti da ne poznaje vlastitog oca, ali nadodaje da je Maro lukav
kao vrag i da će se sigurno nekako izvući iz svega toga. Pijero kaže da će to
sve biti mučno, no morat će pričekati da vide kako će se razriješiti nastala
situacija. Dođe Laura pa ih upita kamo je gospodin Maro otišao, no Pijero joj
govori da oni ne znaju gdje je on. Niko u sebi govori da je jadno to Marovo
gospodstvo.
Šesti prizor:
Dotle Laura razgovara sa Sadijem. Pita ga neće li ostaviti
bisernu ogrlicu što ju je naručila, a Sadi joj odgovara da je Maro tako žurno
otišao da mu nije stigao reći treba li ju ostaviti ili ne. Laura mu govori da
će se Maro brzo vratiti i neka on samo ostavi tu ogrlicu, no Sadi ju pita tko
će mu platiti. Laura mu govori da će mu Maro platiti čim se vrati, no Sadi se
ipak premišlja treba li ostaviti ogrlicu ili ne. Laura mu opet kaže neka on
samo ostavi tu ogrlicu njoj, a Maro će brzo doći, ionako su Maro i ona kao
jedna osoba. Sadi razmišlja o onome što je vidio: kako starac viče za Marom da
mu vrati dukate, i nije mu baš svejedno ostavljati ogrlicu kad ne zna kad će mu
platiti iako mu je Laura uvijek pošteno plaćala. Laura siđe k Sadiju, on njoj
daje ogrlicu s trideset bisera, a Laura mu govori da će tu ogrlicu nositi za
ljubav prema Maru. Sadi odlazi.
Sedmi prizor:
Bokčilo kuka kako su mu odveli gospodara, sigurno će onda i
njega. Ne zna kamo će sad jer ne zna put, ne zna govoriti njihov jezik, nema
novaca, ne poznaje nikog niti itko njega poznaje. Gostioničar napada Bokčila da
mu plati ono što su pojeli, a Bokčilo mu govori da će Maro ili Maroje platiti.
No gostioničar mu govori neka plati svojim ogrtače, govori mu da je lopov i
uzme mu ogrtač. Bokčilo i dalje govori da nije on ništa kriv. Dolazi drugi
gostioničar i pita kakva je to galama, a prvi mu gostioničar kaže kako Bokčilo
nije htio platiti objed pa mu je uzeo kabanicu. Drugi gostioničar mu kaže neka
pusti životinju na miru jer će svojim vikanjem uzbuniti pola Rima, nakon čega
prvi gostioničar tjera Bokčila što dalje od gostionice. Bokčilo opet plače kamo
će i kako, nema novaca. Sjest će negdje sa strane i čekati da prođe tkogod od
poznatih da mu pomogne.
Osmi prizor:
Pomet čini svoj drugi monolog. Pita se je li ijednom čovjeku
na svijetu sreća naklonjena kao što je njemu, može li itko poput njega
upravljati ljudima. Bez njega se ništa ne može dogoditi ni promijeniti.
Maloprije se išao raspitati o dolasku Dunda Maroja, pa je vidio kako ga nasilno
odvlače u tamnicu. Tada je on došao do Maroja i s poštovanjem mu se naklonio, a
kapetana policije pozdravio s poštovanjem. A kapetan je uvijek na Pometovoj
strani; „a tko Pometu nije prijatelj u Rimu“. Rekao je kapetanu nekoliko riječi
na uho, a nakon toga uhvatio Maroja za ruku i odšetao s njim. Kapetan ga je
oslobodio. Maroje je skidajući kapu zahvaljivao Pometu, no on mu je rekao neka
ne skida kapu. Pomet dalje nastavlja svoja razmišljanja. Kaže kako mu Maro
prijeti. Pomet želi da Maro shvati tko je Pomet, što je vješt čovjek, čovjek s
najboljim vrlinama. Zato se Pometov trbuh uvijek najede najbolje hrane, živi
kao kralj. Tada Pomet ugleda Popivu, koji ide ulicom pjevajući neku talijansku
pučku pjesmu. Popiva dolazi k Petrunjeli. Donosi joj nekakvu robu i usput joj
govori kako noćima nekad ne spava zbog nje, neka se uda za njega. Pomet to sve
sluša skriven iza ugla, bijesan je što mu Popiva želi ukrasti Petrunjelu.
Petrunjela mu govori da će možda doći i taj dan, a dotad neka joj ne dosađuje
toliko s tim. Petrunjela ode kuhati večeru.
Deveti prizor:
Pomet susreće Bokčila. Bokčilo je sretan što je napokon
naišao na nekog iz Dubrovnika, no Pomet njega u početku ne prepoznaje, no
Bokčilo ga podsjeti koliko je vina kod njega u krčmi popio, pa se Pomet svega
sjetio. Pita Bokčila otkud on u Rimu. Bokčilo mu se jada kako je došao s Dundom
Marojem, no on je nožem htio napasti Mara pa ga je odvela policija, a on sad ne
zna ni gdje je, a on nit' razumije jezik, ni't poznaje grad, a nema ni novaca.
Pomet mu govori neka se ne brine, on će ga uputiti kako da dođe do Maroja. Kaže
mu neka ide do onih vrata i pita je li Popiva unutra, a kad Popiva izađe, neka
mu kaže da je njegovom gospodaru Maru došao otac i donio sto smotaka fine
tkanine i toliko vreća papra, šafrana i druge robe za 30 tisuća dukata. I neka
ne kaže Popivi da ga je poslao Pomet. Pomet kaže Bokčilu da će tamo dobiti
jesti i piti i da će se moći odmoriti kao kralj. Bokčilo ode, a Pomet se
sakrije opet iza ugla da promatra što će se dogoditi.
Deseti prizor:
Bokčilo pokuca, otvara mu Popiva. Bokčilo ga ne prepozna te
ga pita za Popivu, govori mu da je sluga Dunda Maroja, te kako je Maroje došao
u Rim i sve ono što mu je Pomet rekao da kaže. Popiva ga prepozna, i Bokčilo
njega, pa Bokčilo kaže Popivi neka siđe dolje da se pozdrave, no Popiva mu, uz
Laurino dopuštenje, kaže da on dođe k njima unutra, pa će mu dati jesti i piti.
Pomet sve to gleda i smišlja kako će se osvetiti Popivi i Maru. Otići će po
Maroja i pokazati mu kako da se ulaguje Popivi tako da i njega pozove u Laurinu
kuću. Tada će Maroje tražiti svoje novce, a budući da su potrošeni, nastat će
kaos. Tada će se Laura okrenuti njemu i Ugu. Pomet odlazi srediti taj „posao“.
TREĆI ČIN
Prvi prizor:
Razgovaraju Popiva i Bokčilo. Popiva pita gdje je Maroje, a
Bokčilo odgovara da je u gostionici „Od zvona“. Njih će dvojica poći po njega.
Popiva pita je li Maroje donio dukata, a Bokčilo mu kaže da je donio neku
škrinjicu, a budući da je teška, misli da je u njoj novac. Njih dvojica odoše.
Drugi prizor:
Sadi dolazi k Lauri. Došao je pitati je li se vratio Maro
jer mu trebaju novci, no Laura mu kaže da Mara nema i neka dođe poslije pa će
mu platiti kako je i obećano. Sadi će učiniti kako je Laura rekla.
Treći prizor:
Sadi se kaje što je ostavio bisernu oglicu kod Laure, a nisu
mu odmah platili, no dosađivat će im dok mu ne plate. Uto sretne Mara. Govori
mu da je ostavio bisernu ogrlicu od trideset bisera kod Laure, što košta 150
škuda, no maro mu govori neka ne dosađuje neka dođe kasnije k Lauri pa će mu
platiti. Sadi kaže da će učiniti tako, no kad Maro uđe u kuću, Sadi se sakrije iza
ugla kako bi opet dočekao Mara.
Četvrti prizor:
Maro govori sam sebi kako mu je već dosta tog dosadnog
Židova Sadija. Sreća se okrenula protiv njega; treba plaćati dugove, a nema
više novaca. Kaže kako nije bio kod Laure već dva sata, mora joj objasniti sve
u vezi s ocem jer ako sazna to od nekog drugog, bit će zlo. Čim je Maro ušao,
Laura mu kaže da zna da mu je otac tu i da joj je drago zbog njega. Maro ju pita
kako ona to zna, a ona kaže da joj je rekao Bokčilo. Laura kaže da je Maroje
donio puno robe i da je sada Popiva otišao s Bokčilom po Maroja da ga dovedu
kod njih u kuću. Maro kaže da je Popiva prvo trebao doći k njemu sve mu reći, a
u sebi kaže da će ga ubiti kad ga nađe zato što ga je tako izdao.
Peti prizor:
Opet im dolazi Sadi po novce. Kaže kako mu hitno treba
dvjesto dukata, a ako mu oni ne žele platiti, on će uzeti natrag tu ogrlicu.
Laura natjera Mara da plati. Laura pita Mara dolazi li na večeru, a on kaže da
će se zbog nje potruditi da dođe što prije kući.
Šesti prizor:
Maro jadikuje kako je morao dati Sadiju 150 dukata, a skoro
pa ni nema više novaca. A još ga je i Popiva izdao i dovest će Maroja u kuću.
Ugleda Popivu kako dolazi. Pita ga gdje je bio dosad, a popiva mu veli da mu je
otac Maroje došao. Maro počne vikati na njega, da ga je izdao, uništio jer ga
je Maroje došao osramotiti i kazniti. Kaže Popiva da je Maroje rekao da je došao
na proštenje i da je donio svakojaku robu. Maro mu na to govori kako ne može
Maroju vjerovati jer Popiva ne zna kako je Maroje došao za Marom, a Maro ga je
pred Laurom zanijekao, pa je otac na njega narsnuo nožem i policajci su ga
odveli u tamnicu, no ne zna kako je Maroje mogao izaći iz tamnice kad se za
napad nožem u Rimu ide na vješala. Popiva tada shvaća da im je sigurno Pomet
sve to smjestio. Maro kaže da ne zna tko to sve radi, ali sad ima toliko
nesreće da bi se najradije ubio, no Popiva mu govori da ne treba očajavati i da
će mu on pomoći, što Maro prihvaća. Popiva mu kaže neka od sve reći Lauri, na
što Maro kaže da je to isto kao da uzme konopac i objesi se. No Popiva
nastavlja. Kaže da Laura zna da je Marov otac veliki bogataš pa neka onda Maro
kaže Lauri neka mu pomogne ako ga imalo voli jer će otac tražiti dukate natrag,
one dukate koje je potrošio na nju, pa neka Laura ode k Sadiju tražiti da joj
nabavi odjeće za 3000 dukata. Nakon toga neka se Maro obuče kao trgovac, ode k
ocu i neka se pretvara da ono prije nije bio on kad su se sreli, nego netko tko
mu nalikuje. Kada Dundo Maroje bude tražio svoje novce, neka mu Maro pokaže odjeću
i kaže mu da je ostatak robe poslao nekamo, ali da ima za naplatiti. I neka
pokaže ocu poštovanje. Maro kaže kako će sve to biti mučno, a i ni nema neke
lijepe odjeće, no Popiva ga prekorava što jadikuje, kaže da Sadi ima mnogo
lijepih haljina za prodati. Popiva govori kako svatko u dobru umije jesti, no u
zlu se treba prilagođavati. Maro kaže da će učiniti sve kako mu je Popiva
rekao. Odoše k Lauri.
Sedmi prizor:
Petrunjela priča sama sa sobom. Laura ju je poslala za
Marom, da mu kaže za razne tkanine koje mora otići kupiti. Petrunjela se pita
gdje će ona sad naći Mara. Bolje će ona stati negdje sa strane i promatrati
muškarce koji prolaze, gledati kojeg bi mogla uzeti za muža. Jedan ima velik
nos, drugi prevelika usta. Tada ugleda nekog kako stiže, ima velik nos i grbu,
blebeće sam sa sobom. To je Tripče. Glasno govori neka svoja filozofska
razmišljanja; uspoređuje ljude sa životinjama, odnosno ljudske osobine sa
životinjskim. Iako ga nitko ne razumije, on sam sebe razumije. Petrunjela sve
to sluša, shvaća da je Tripče sigurno neki učitelj kad tako govori. Petrunjela
ne može odoljeti da ga ne pozdravi kad je on iz istih krajeva kao ona. Pozdravi
ga govoreći neku pjesmu. Tripče se razveseli što je naišao na sunarodnjakinju,
pa joj uzvrati pjesmom. I tako oni razmijene još pokoji stih, a Tripče joj
govori kako je lijepa, da je veselje istoka. Tada mu ona kaže kako čuje da
netko ide, pa neka on stane malo dalje da ljudi ne pomisle svašta.
Osmi prizor:
Dolazi Ugo. Govori Petrunjeli da će dati Lauri koliko god
dukata želi, samo neka bude njegova. Tripče misli da mu Ugo želi poremetiti
novonastali odnos s Petrunjelom, odnosno da želi Petrunjelu pa mu govori neka
ode. Ugo poludi, htjede se potući s Tripčetom, kaže da će ubiti i kurvu
Petrunjelu i njezinu kurvu gospodaricu. Tripče mu govori da nije u Njemačkoj i neka
ne luduje, a Petrunjela mu kaže kako će reći Lauri sve što je Ugo rekao za nju,
i da su mu kurve majka, sestre i svi ostali. Tripče mu govori da bi se rado
htio naći s njim nasamo, da mu pokaže zvijezde u podne.
Deveti prizor:
Dolazi i Laura, pita kakve je to galama. Tripče kaže Ugu da
ga ide prijaviti policiji, a Ugo ga proklinje da dobije rak.
Deseti prizor:
Dolazi Popiva, pita kakve to galama, što je htio Ugo. Laura
kaže da ne zna, da je sigurno poludio i pomamio se, na što joj Popiva kaže:
kakav gospodar, takav i sluga, odnosno Pomet. Popiva se pita kako je Pomet
uspio saznati da je Dundo Maroje došao i donio toliko robe. Govori Lauri kako
je Maroje uglađen čovjek. Kaže kako je Maroje saznao da je Maro kod Laure, pa
je samo rekao da mu je ipak drago što je Maro s tako uglađenom ženom. Popiva nastavlja
dalje govoreći o lopovu Pometu, kako su Ugo i on sigurno shvatili da se sada
moraju držati podalje Laurine kuće. Laura mu kaže da će se potruditi da oni
budu što dalje. Popiva kaže da, što ne mogu dobrim djelom postići, oni postižu
lopovlukom. Kaže kako je Pomet izveo lukavu stvar. Čuo ga je kako se s neki
mdogovara da dođe k Lauri i kaže joj da je Marov otac došao u Rim po novce i
sina, a također je smislio i da će reći Luri kako je onaj čovjek što je Mara
napao nožem zapravo Marov otac. Popiva kaže da takvo što može samo vrag
izmisliti. Laura na to kaže da ona uistinu voli Mara i da sve ostale tjera od
sebe jer želi samo Mara i njega će voljeti do smrti. Popiva kaže da se ta
njezina ljubav vidi i da nju Maro obožava, iako je u zadnje vrijeme malo u
neprilici. Laura pita može li ona nekako pomoći. Popiva dodaje kako joj je
zaboravio reći da su Maro i on bili kod kožuhara i da je gotova podstava od
krzna od bijele kune i da će ju sutra ujutro donijeti. Laura opet pita Popivu u
kakvoj je Maro neprilici. Popiva kaže kako bi Maro htio nekako dokazati ocu da
je napredovao u trgovini kako bi mu otac dao imanje. Laura pita može li ona
kako pomoći, na što joj Popiva odgovara da može, no sve će se još dogovoriti
kasnije. Popiva joj govori da je Marovo dobro i njezino dobro, a on će im biti
vjeran sluga, pa će odsad lakše živjeti jer kad ima više dukata, više ih se
treba i trošiti jer dukati i jesu da se troše. Laura se slaže s tim. Popiva joj
govori kako je ona uvijek bila i bit će prava gospođa. On sad ide kod zlatara Džanpjetra
po rubin i dijamant, a Laura mu kaže da pošalje Mara k njoj ako ga sretne.
Popiva kaže da hoće te ode.
Jedanaesti prizor:
Popiva govori sam sebi kako je u dobar trenutak došao k
Lauri i ispripovijedao joj sve što Pomet kani napraviti. Pomet će doći k njoj i
sve joj reći, lukav je on lažljivac. No čak i da Pomet govori istinu, Laura mu
neće vjerovati jer će sad misliti da Pomet zbog svoje koristi govori protiv
Mara i Popive. Popiva naiđe na Mara, kaže mu da je sve rekao Lauri i da ona sad
neće ništa vjerovati Pometu, te da ona ne zna da Dundo Maroje nije donio
nikakvo blago u Rim i spremna je sve učiniti za Mara. Kaže neka pođu prije nego
što Pomet dođe. Maro je sretan što ima tako vjernog slugu. Govori Popivi da je
bio kod Sadija i darovao mu sto dukata tako da mu Sadi da robe za 3000 dukata. Maro
dolazi k Lauri.
Dvanaesti prizor:
Pomet vodi monolog. Pita se je li ikome sreća toliko
naklonjena kao što je njemu, sve što zamisli, tako se i dogodi. Kaže kako to
nije ni čudo jer sreća je uvijek s razumnima; sreća nikada nije s luđacima i
glupanima. On zna milovati sreću, tako da sreća ostaje s njim. Našao je Dunda
Maroja i rekao mu da će Popiva doći s Bokčilom, pa neka onda kaže Popivi da je donio
mnogo robe; tada će se Popiva razveselitii pozvati ga u Laurinu kuću. Pomet
nastavlja priču, kako se on skrio iza ugla kada su Popiva i Bokčilo izašli, a s
njima i onaj starac kojeg je on naučio kako da se prilagodi, a Popiva je
pristojno pozvao Dunda Maroja u kuću. A Pomet, vidjevši da mu je vragolija
uspjela, žuri se da što prije dođe do Laurine kuće. Pokuca. Petrunjela pita tko
kuca, a Pomet govori da želi razgovarati s Laurom. Petrunjela kaže da Laura
spava i neka shvate Pomet i njegov gospodar da ih Laura ne želi ni s novcima ni
bez njih. Govori mu da je lupež. Dolazi Maro i govori Pometu da je varalica, a
Pomet mu kaže da ne zna što je on njemu učinio da ga tako vrijeđa.
Trinaesti prizor:
Pomet je otišao, a Maro kaže da će mu uskoro dati što je
zaslužio. No sad Maro ide obaviti što treba, kod oca, ali Laura mu kaže da
obavezno dođe na večeru, na što Maro kaže da će doći. Maro će se sad otići
lijepo obući, otići će k ocu, praviti se da ga prije nije vidio kad je izbio onaj
incident i nada se da će sve proći dobro.
Četrnaesti prizor:
Pera se žali babi kako je u zao čas došla u Rim; pošla je
tražiti zaručnika, a nigdje ga ne može naći. Pita babu misli li da Maro zna da
je ona stigla u Rim, na što joj baba kaže da već svi znaju da je ona ovdje, no
on očito ne želi znati. Zbog zle žene će izgubiti i dušu. Baba kaže kako j
mladost ludost, i da će to mladi shvatiti tek kad budu stari. Shvatit će da su
se zabavljali zlim stvarima, da su zle žene grinje i da se odmah vidi kad je
netko zao. Pera pokazuje babi neku djevojku za koju misli da je iz njihovog
kraja, pa kaže neka ju upitaju tko je i zna li nešto o Maru. Pera i baba čuju
kako Petrunjela govori nešto o Maru, pa ju odu pozdraviti. Petrunjela shvati da
su baba i Pera Dubrovkinje, pa joj baba govori da su došle iz Dubrovnika u Rim
na proštenje. Pitaju Petrunjelu poznaje li Mara Marojeva Dubrovčanina. Petrunjela
kaže da je on kod njih od jutra do večeri, a kad ju baba upita tko je ona,
Petrunjela kaže da je ona sluškinja prve rimske kurtizane koju Marko jako voli
i daje joj sve što ima. Peru srce zaboli. Petrunjela pita bi li Pera možda
htjela raditi kod Laure, no baba joj odgovori da su sve kurtizane zle.
Petrunjela kaže da je Laura bogata gospođa kojoj je kuća puna srebra i zlata, a
ne kao one dubrovačke kurve pune buha, no baba i dalje nastavi govoriti loše o Lauri.
Petrunjela joj kaže da je Maro na njezinu gospodaricu potrošio 5000 dukata, a
Pera se opet počne loše osjećati. Petrunjela joj kaže da se sigurno prehladila,
pa nastavlja kako je Maro na Lauru potrošio 5000 dukata i kako će se oženiti
njome. Peru opet zaboli srce, a baba kaže Petrunjeli da se Maro ne može oženiti
Laurom jer je zaručen već tri godine. Petrunjela ne može vjerovati da je Maro
takav izdajnik, njezinoj gospođi stalno govori da će ju uzeti za ženu. Baba
kaže kako ne može to više trpjeti, neka znaju da je maro zaručen i da mu je zaručnica
došla u Rim. Kaže da će to ići reći Lauri, no Petrunjela joj kaže da će joj ona
to odmah ići reći, čim obavi poslove koje joj je zadala Laura. Baba i Pera su
još šokirane. Naišle su na Dživa i sve m urekle: gdje je maro, s kim je i da se
želi oženiti tom ženom, na što Dživo kaže da je Marov otac u Rimu i da zna što
trebaju učiniti.
Petnaesti prizor:
Popiva razgovara sam sa sobom. Kaže kako su sretni što su
uspjeli Lauri uzeti 3000 dukata iz ruku. Laura je stavila u opasnost 3000
dukata kako bi se učinila gospođom od 50 000 dukata, a i zamislila si je da će
ju Maro oženiti. Kaže sarkastično da bi si Maro lijepo učinio da se oženi zlom
ženom. Smatra da bi Maro, ako je pametan, trebao uzeti te 3000 dukata, a nju
ostaviti na uglu, ali Maro to ne može. Kaže da će on poći tražiti mara da mu
pomogne da s ocem nešto pametno napravi jer kad Maroje vidi robu, sve će se
uspjeti napraviti.
ČETVRTI ČIN
Prvi prizor:
Dundo Maroje jadikuje kako je već star, kako i školu pohađa,
a učitelj mu je sin, koji mu zadaje tolike udarce. Sin mu je potrošio sve
dukate, no probat će spasiti što god može. Već mu je iz kuće uzeo neke stvari
što je našao. I dalje jadikuje za svojim dukatima. Pita se gdje je već Bokčilo
s robom; sigurno je otišao u neku krčmu. Dolazi Bokčilo, kaže da se jedva kreće
pod tolikim teretom. Bokčilo se žali kako nije trebao poći za Marojem i
njegovom hranom u Rim, pita se kad će napokon doći u svoj ubogi stan da pjeva
sa svojim vinom, a da Maroje plače za dukatima bez njega. Bokčilo se riješi
tereta koji je nosio, a Maroje ga prekorava kako se to odnosi prema njegovoj
robi, na što ga Bokčilo pita zar se tako odnosi sa slugama, da mu ne da ni
jesti ni piti koliko treba. Maroje mu kaže neka onda pođe k njegovu sinu Marinu
jer će tamo moći piti po cijele dane, a on mu daje što može. Dok njih dvojica
raspravljaju, ugledaju Popivu i Mara kako se nešto dogovaraju. Maroje kaže Bokčilu
neka uzme svu tu robu da mogu poći u gostionicu. Bokčilo pokrije robu
kabanicom, a Maroje uđe u gostionicu.
Drugi prizor:
Razgovaraju Maro i Popiva. Popiva se čudi što se Maro boji susreta
s ocem, na što mu Maro kaže da ne ide k ocu, nego k bazilisku koji će ga
otrovati očima. Kaže da ide k čovjeku koji voli samo novac i ništa i nikog
drugog. Popiva mu kaže da samo treba biti strpljiv jer vještu čovjeku sve
uspije. Kad Maro dođe pred oca, neka se pravi da ga prije nije vidio i neka
bude uvjerljiv. Popiva smatra da bi bolje bilo da njih dvojica pobjegnu nekamo
i od Dunda Maroja i od Laure, no Maro kaže kako njegov otac ima novaca kao
blata i ne želi da ga izbaci iz oporuke. Maroje ih sluša skriven i komentira. Maro
i Popiva naiđu na Bokčila. Bokčilo je sretan što je tako brzo naišao na Mara,
govori mu da mu je i otac ovdje. Dundo Maroje i Maro se pozdravljaju, svi se
prave kao da se ništa nije dogodilo. Maro kaže ocu da ga je tražio po cijelom
Rimu kad je saznao da je došao. Pita oca zašto je došao, a Dundo Maroje mu
odgovori da je došao na proštenje i da vidi sina. Maro mu kaže da idu njegovoj
kući, no Maroje mu kaže neka prvo idu malo sa strane popričati. Maroje mu kaže
neka mu prizna da je on obio on i da ga je zanijekao, no Maro ostaje pri svome,
da ga nije uopće dosad vidio, pa Maroje povjeruje. Nadalje mu Dundo Maroje
kazuje da je donio šipke i listiće zlata pa pita Mara ima li on kakvo skladište
gdje drži robu, pa mu Maro kaže da ima. Tada Maroje upita sina zašto nije
otišao u Firenzu kako mu je bilo rečeno, a Maro mu kaže da će mu sve reći,
imaju vremena razgovarati. Maroje mu kaže da će zlato staviti pod ključ nekamo,
na što mu Maro kaže da ima neku škrinju pa će to tamo staviti, no Maroje kaže da
on ima škrinjicu u kojoj to drži pa ga pita samo je li njegovo skladište
sigurno. Maro kaže da je jako sigurno. Tad kaže Maroje neka pođu vidjeti tu
Marovu robu pa da onda mogu ići kući malo se odmoriti. No prvo da Maroje kaže
nešto Bokčilu. Daje mu vino, na čemu mu je Bokčilo vrlo zahvalan, a kasnije mu
govori da mu bude i dalje vjeran pa će mu se on odužiti, i neka pokrije
kabanicom ovu njihovu robu da ju Maro ne vidi. Maro pita oca ima li kakvo pismo
od njegove zaručnice, no Maroje kaže da nema jer se u žurbi nije ni išao s
njima pozdraviti. Popiva se pita kako li će završiti ovo ulizivanje oca i sina.
Sad svi krenuše prema Laurinoj kući.
Treći prizor:
Pomet drži monolog, kaže kako je vrag uzeo i sreću i
nesreću. Ne oslovljavaju sreću uzalud ženskim imenom, i dobro čine zovući ju
tako. Ona se obrće sad ovamo, sad onamo; sad je dobra, sad zla; prvo te miluje
pa te guši. Vražja ženska narav, u kojoj je do maloprije napredovao sa svojim
Tudeško, no on sad više nije njegov, istjerao ga je iz kuće. Pomet se pita gdje
da se sad utješi. Kaže da on nije jedan od onih koji ljube prijatelja u dobru,
a u zlu ga ne žele ni vidjeti. Ne zna što je njegovom Tudešku, napao ga je da
je izdajica. Pomet tad ugleda nekog kako ide prema njemu i gleda ga, a misli da
je tog čovjeka netko poslao da ga ubije. To je bio čovjek po imenu Gulisav.
Dođe do Pometa i pozdravi ga, a Pomet ga upita tko je i odakle dolazi. Gulisav
mu kaže da je prijatelj i da se ne brine. Pomet mu kaže da tako i neprijatelji
govore, no da vidi da je on dobar čovjek pa ga pita odakle je. Gulisav kaže da dolazi
iz tuđe zemlje zbog velikog posla. Poslao ga je Ondardo Tudešak, vlastelin iz
Auguste, da mu nađe kćer koju je izgubio prije osam godina. Pomet upita kako se
zove ta kćer, a Gulisav kaže da joj je ime Mandalijena. Gulisav priča kako je
Ondardo ovdje stao da se odmori od trgovanja i tu je spavao s jednom
plemkinjom, koja je zatrudnjela i rodila Mandalijenu. Kad je djevojka odrasla,
jedan se susjedni vlastelin zaljubio u nju, i ona u njega, pa su nakon nekog
vremena pobjegli zajedno. Djevojka se nije vratila, a otac bi učinio sve samo
da ju nađe. Pometa čudi kako je Ondardo tako dugo čekao da ide tražiti kći jer
sad će ju biti jako teško naći nakon toliko godina, a Gulisav odgovara kako se
Ondardo u međuvremenu oženio i imao drugu djecu, pa nije više baš mario za
Mandalijenu. Pomet pita što onda sad Ondardo želi, a Gulisav kaže da su mu
umrli i žena i djeca, a ima veliko imanje pa se sjetio Mandalijene i poslao
Gulisava da ju nađe, a onome tko ju nađe, dat će sto škuda. Pometa zanima što
ako se neka djevojka bude predstavila kao Mandalijena samo da bi dobila imanje,
a da uopće nije Mandalijena, na što mu Gulisav reče da prava Mandalijena ima madež
ispod lijeve dojke te na ruci ima znamenja koja Gulisav zna. Pomet kaže da će
se onda i on raspitati okolo pa da on dobije tih sto škuda. Gulisav mu reče da
će biti u gostionici „Della grasezza“ i pozove Pometa da mu se pridruži na
pići, no Pomet odbije rekavši da sad ima nekog posla, no da će se drugi put
sastati na piću.
Četvrti prizor:
Pomet razgovara sam sa sobom. Kaže kako bi bilo odlično da
je Mande zapravo Mandalijena pa da on dobije sto škuda. Ma vidi on da nije
danas te sreće, a i sigurno je Gulisav htio da ga Pomet odvede k sebi kući pa
da ga gosti. Pomet tada ugleda Petrunjelu kako mrmlja nešto sama sa sobom, pa
kaže da će poći čuti što to ona govori, no neće joj se javiti jer su ga ionako
svi prezreli sad. Petrunjela nešto spominje kako je maro od Laure uzeo 3000
dukata i govorio joj da ju voli, a sad je onaj starac svu odjeću odnio. Pomet
ne može odoljeti da ne pita Petrunjelu što se događa, stoga joj se javi i pita
ju što joj je, želi li i ona da je on mrtav. Petrunjela mu kaže neka ju ne gnjavi
sad i on. Pomet ju moli da mu kaže što joj je, no Petrunjela ne želi jer je on
izdajica kao Maro i njegov otac, koji su uzeli Lauri 3000 dukata. Pomet joj
govori da su trebali njega slušati kad im je govorio, a govorio im je istinu,
no oni su radije slušali Mara pa neka sad ispaštaju zbog toga. Pita Petrunjelu
što su učinile te izdajice, a Petrunjela kaže da je Marov otac došao s nosačem
i uzeo iz Laurina skladišta svu robu i odnio tko zna kamo. A njezina je gospođa
morala prikupiti 3000 dukata. Pomet kaže da joj je to sad kazna što nije njega
slušala jer je on sve znao o Marovu ocu, koji je škrt i došao je u Rim kako bi
uzeo natrag one novce što mu je Maro potrošio. Petrunjela kaže kako će se Laura
razočarati kad sve to čuje. Pomet ju upita je li Maro bio kod kuće kad je Dundo
Maroje odnio svu tu odjeću, na što Petrunjela odgovori da je Mara otac poslao nekamo.
Pomet shvaća da je to i bila Marojeva namjera. Zatim pita Petrunjelu za babu
koja živi s Laurom, je li ona Laurina baka i je li iz tuđe zemlje, odnosno
Njemačke. Petrunjela kaže da je i Laura iz Njemačke i da joj je pričala kako
joj je otac Nijemac, no ne zna o njemu ništa. Pomet se razveseli što je Laurin
otac Nijemac (Tudeško), pa pita zašto se u Rimu gospođa zove Laura, a u Kotoru
se zvala Mande. Petrunjela kaže da je Laurino pravo ime Mandalijena, pa su ju
zvali i Mande, a u Rimu je promijenila ime u Laura silom prilika jer ju je otac
tražio da ju ubije. Pomet sav veseo da Petrunjeli nekoliko škuda neka si nešto
kupi, iskazuje joj opet svoju naklonost, pa joj kaže neka pita Lauru bi li se
udala za Uga Tudeška da ju zaprosi, i neka joj naglasi da je Ugo bogati
vlastelin koji ima 50 000 dukata. Petrunjela kaže da će to učiniti, i da će se
sigurno Laura udati za Uga, a Pomet joj kaže neka ide to reći Lauri pa će ih on
posjetiti malo kasnije. Pomet, ostavši sam, šali se sa srećom, govori joj da
vidi da se malo poigrava njime, ali očito je da ga ljubi,a i on je lud za njom.
Sreća mu je omogućila ono što nije ni sanjao; Laura će postati Ugova. Shvaća da
je Laura kći onog Ondarda de Augusta. Govori kako će Ugu dati Lauru da bude
njegova do smrti, a Lauri će dati Uga, bogata vlastelina. Uto ugleda Dunda
Maroja s Bokčilom; poći će prisluškivati o čemu govore.
Peti prizor:
Maroje je zadovoljan što je toliko robe uzeo Maru, kaže da
je uzeo velik komad lavu iz šapa. Ugledaju Mara kako im se približava pa Maroje
kaže kako će se sad on praviti da ne poznaje sina, kao što je i ovaj njega
zanijekao. Maro ih pozdravi, a Maroje ga pita tko je on. Pomet sve to gleda
skriven. Maro pita kakav je to lopovluk, neka mu da ključeve od skladišta jer
roba u njemu nije njegova, a Maroje počne zvati upomoć i neka drže razbojnika,
a Maro pobjegne. Maroje je sretan što je pobijedio, a Bokčilo mu kaže da će se
dogovoriti njih dvojica kad su otac i sin, no Maroje kaže da između lisice i
psa nema dogovora, a zatim kaže da idu u gostionicu veseliti se, a Bokčilo
nadodaje, i jesti.
Šesti prizor:
Pomet govori o komediji koje se nagledao, o tome kako je
Maro pobjegao, a Laurini su novci sad kod Maroja. Kaže Pomet da je on naučio
Maroja sve to, to su Pometovi poslovi: „Ja mu sam tramuntanu otkrio, a on je
umio jedrit.“. Pomet ugleda poštara Maziju. Pozdrave se. Mazija kaže da je
sretan što je sreo Pometa jer je čuo da svi koji imaju neke vez s Pometom,
dobro jedu, piju i veseli su. Mazija kaže da ga se sjeća otkad je Pomet bio
jako siromašan da si nije mogao kupiti ni malo kruha, a sad je Pomet gospodin,
a on siromah. Pomet ga pita nosi li kakve novosti, ima li kakvih pisama, na što
ga Mazija pita zna li gdje stanuje Maro Marojev, da ima za njega pismo iz
grada. Pomet kaže da ga on poznaje pa će mu dati pismo, a Mazija mu daje i
pismo za Dživa, neka im ih preda umjesto njega, a Pomet kaže neka to prepusti
njemu. Mazija kaže da je u gradu umrla neka udovica pa je ostavila veliko
imanje iza sebe, no ne zna tko je ona, kaže da piše u pismima. Pomet mu kaže da
će ga počastiti, no mazija mora ići jer ima još puno posla za obaviti. Pomet
ostaje sam. Kaže kako će on prvi znati novosti, otvorit će pisma, a kasnije će
otići Ugu reći novosti. Novost da je Laura zapravo Mandalijena, kći Ondarda od
Auguste, kojem su umrli žena i djeca, pa će sada gospođa Mande naslijediti
cijelo Ondardovo bogatstvo, a Pomet će dobiti sto dukata. Ide u gostionicu naći
onog Hrvata (Gulisava) da ga tkogod ne pretekne i uzme njegove novce.
Sedmi prizor:
Petrunjela samu sebe pita što čeka, trebala je odavno
ostaviti sve i otići Lauri ispričati kakvu je sramotu čula i vidjela. Laura je
izgubila 3000 dukata, pa Petrunjela proklinje Mara. Laura pita Petrunjelu zašto
se tako kasno vraća kući, a ova joj odgovori da joj nosi tužne vijesti.
Petrunjela kaže kako je Maru u Rim došla zaručnica, da je zaručen, a Laura ga
nazove izdajnikom. Petrunjela joj još kaže kako je Laura izgubila 3000 dukata
jer je neki starac odnio svu njezinu robu. Laura je bijesna.
Osmi prizor:
Popiva dolazi do Laurine kuće. Pokuca. Kad Petrunjela upita
tko to kuca, Popiva kaže da je on, no Petrunjela ga nazove izdajnikom i pita
zašto je došao. Popiva misli da ga tako zove zato što ju je jednom poljubio i
uštipnuo, no Petrunjela kaže da je nešto drugo u pitanju. Laura pita Petrunjelu
s kim razgovara, a Popiva joj kaže da je donio rubin i dijamant kakvih odavno u Rimu nije bilo, no Laura ga pita
gdje je Maro. Popiva kaže da će i on uskoro doći, a kada ga Laura upita što su
radili tamo, on kaže da su sve dobro činili. Laura mu kaže neka ju pričeka, da
će sad sići k njemu. Popivu to malo zabrine, pomisli da je Laura saznala
štogod. Laura siđe i kaže Popivi neka ide po Mara, da ga hitno treba, a Popiva
ode.
Deveti prizor:
Popiva razmišlja kako se Laura ne ponaša kao inače, a tako
se ponaša onaj tko sumnja nešto. Ugleda Mara. Maro mu govori da je izdajnik, da
ga je uništio. Upita ga je li odnio Lauri rubin i dijamant, a Popiva kaže da
jest, na što mu Maro kaže da bi ga sad najradije ubio, ali kad bolje razmisli, bolje
da uzme nož i ubije sebe. Popiva ga pita zašto toliko očajava, kaže mu da se
sve može popraviti. Maro mu i dalje govori da je on njegova smrt. Popiva mu
odgovara da ga je sigurno neka bolest i melankolija stegla oko srca pa mu se i
najmanji problem čini velikim. Maro jadikuje da nema novaca, izgubio je čast,
ima dugova na sve strane, ne zna što će. Iz Rima ne može otići jer nema čime,
nema gdje ni stanovati. Kaže Popivi da je on dao ključeve vragu Maroju. Popiva
shvaća da ih je zadesila velika nesreća, a Maro mu kaže neka pokuša pronaći
način da popravi stvari.
PETI ČIN
Prvi prizor:
Pomet vodi monolog. Kaže da čast mijenja običaje; tko ga
bude vidio u novim haljinama, reći će da se pomamio, no on je postao plemić, a
Maro nije. Pita se hoće li ikad ići u Dubrovnik da vidi služi li Maro na nekom
brodu. Dalje Pomet govori kako mu dobro pristaje haljina. Otkrio je da je Laura
uistinu Mandalijena, kći Ondarda od Auguste, a od tamo je i Ugo Tudeško, odnosno
njegov Nijemac. Priča kako je čovjeka koji mu je donio tu vijest ostavio u
gostionici da se veseli, no on je veseliji od njega. Poći će k Lauri,
Mandalijeni, no neće joj reći da joj je otac ostavio toliko imanje jer bi se
uzoholila jer je kurtizana. Hoće da joj ta vijest dođe spontano, tako da bude
dužna zahvaliti Pometu, no Ugu će sve reći, tako da ju ovaj drage volje uzme za
ženu. Ugleda Mara i sakrije se kako mu Maro ne bi pomutio te važne poslove. Maro
jadikuje na što je spao, da ne može imati ni ogrtač od baršuna, nego ima lošu
haljinu. Što će na to sve reći Laura? Popiva mu kaže da ne vrijedi sad plakati,
nego da treba biti hrabar, treba uzeti Lauri neki prsten ili ogrlicu jer inače
neće moći ni otići, a neće imati ni što jesti. Pomet to sve sluša i komentira
da su došli točno tamo gdje ih on želi. Maro i Popiva i dalje razgovaraju, no
tad Maro ugleda Pometa, a Popiva kaže kako se taj lopov obukao u baršun. Maro
predlaže da ga odmah ubiju, tad nitko neće moći reći da su pobjegli kao lopovi,
nego kao ubojice, pa im to neće biti tolika sramota, no Popiva kaže neka to
učine bolje sutra jer Pomet ima oružje. Maro se obrati Pometu, a Pomet mu
ljubazno odvrati. Maro mu kaže da se malprije spasio, no drugi put se neće
uspjeti spasiti, a Popiva ga vičući pita kako ima obraza uopće razgovarati s
njima. Pomet kaže Maru da je odlučio uvije imati oružje uz sebe, i predlaže neka
mu Popiva makne muhu s nosa. Popiva je šokiran što Pomet još ima hrabrosti
izazivati ih.
Drugi prizor:
Pomet odlazeći govori kako bi mu bilo drago da Maro završi u
tamnici. No on sad ide k Lauri da joj sve kaže. Pokuca vičući: „Gospođo
Laura, gospodarice moja!“ Laura izađe i pozove ga unutra, na što joj on
kaže da je to trebala odavno učiniti i imala bi još uvijek svoje 3000 dukata.
Pomet joj kaže da ima novosti za nju koje će joj sigurno biti drago čuti. Ulazi
i Petrunjela i divi se Pometovoj odjeći.
Treći prizor:
Maro se tuži Popivi vidi li kako ih je sreća priisnula uza
zid, da sva njegova nada sad stoji u lopovluku. Ako ne ukradu nešto Lauri, ne
znaju ni kud ni kamo će. Popiva mu kaže neka ne tuguje, nego će poći k Lauri na
večeru i napraviti što trebaju ako ne žele sutra u tamnici završiti. Došli su
pred Laurinu kuću, pokucaju. Petrunjela izađe, govore joj neka im otvori. Tada
izlaze Vlaho, Pijero i Niko iz skrovišta. Vlaho im govori da je ono Maro pred
Laurinim vratima. Popiva pita Petrunjelu zašto im neće otvoriti. Dolazi Laura.
Pita Mara je li ona zaslužila sve to od njega. Kad Maro upita što, Petrunjela
kaže kako bi sad najradije tom lažljivcu iskopala oči, no Laura ju ušutka.
Popiva ih pita je li im Pomet štogod nalagao, a Petrunjela im opet kaže da su
lažljivci koji su uzeli Lauri 3000 dukata. Maro opet govori da je Pomet štogod
slagao, no Petrunjela kaže da je svojim očima vidjela starca kako odnosi robu,
a Židov (Sadi) je odmah otišao u banku, odnosno kako uzimaju novac s bankovne
knjižice. Maro kaže kako on ne zna ništa o tome. Laura mu sad prigovara kako je
dobio pismo od zaručnice, a njoj je rekao da nije zaručen. Kaže kako ju je
prevario kako nijedna žena nije bila nikad prevarena; neka joj vrati njezine
3000 dukata bez skandala i bez njegove sramote. Maro joj kaže da je loše informirana,
a Popiva kaže neka ih bolje pozove u kuću da sve objasne, no Petrunjela kaže da
bi im mogli još štogod ukrasti.
Četvrti prizor:
Pomet kaže Maru da nema više mjesta za stolom za njih, a da
je komedija odavno počela; vuk je lisicu prevario. Maro i Popiva mu govore neka
siđe pa da mu oni pokažu s kim ima posla. Pomet im kaže da se on uzvisio, a oni
su pali. Kaže im da su i oni bili na njegovu mjestu, no sami su se otjerali
otamo jer na dobrom mjestu ne smiju sjediti zli. Maro i Popiva navaljuju da im
Laura otvori vrata. Vlaho, Niko i Pijero sve gledaju iz prikrajka. Petrunjela i
Laura im ne daju da razbiju vrata. Maro kaže kako želi ubiti Pometa na mjestu, no
okreće se Popivi i kaže mu da su dotučeni. Popiva kaže neka se ne preda još.
Maro proklinje sreću, kamo ga je dovela, a Popivi kaže da želi ubiti Pometa, na
što mu Popiva kaže da će biti uz njega. Maro kaže da želi silom ući u Laurinu
kuću i sve ih zaklati. Kaže da je toliko očajan da i sebe želi ubiti. Vlaho,
Niko i Pijero gledajući to komentiraju kako bi i oni takvu ženu tukli bičem da
im takvo što napravi, a Pijero kaže da bi Maro takav očajan mogao bilo kakav
skandal napraviti. Petrunjela kaže da će ih sve istući batinom, tko god joj
dođe pod ruku, ako im razbiju vrata.
Peti prizor:
Maro i Popiva i dalje razmišljaju što će učiniti, a Vlaho,
Pijero i Niko i dalje skriveni gledaju. Popiva kaže maru da mogu negdje
dočekati Pometa i ubiti ga. Vlaho govori da bi Mara mogao uhvatiti šef
policije, a Niko kaže neka idu za njim, neka ga ne napuste sad, da u tom bijesu
ne počini kakvu glupost. Vlaho kaže neka pođu i učine štogod budu mogli.
Šesti prizor:
Tripče govori Maroju da ga je ostavio u velikoj žalosti, no
vidi da se sad spasio; pita ga je li se dogovorio sa sinom. Maroje mu kaže da s
Marom nema dogovora, da mu je uzeo robu za 3000 dukata, a 2000 je bacio u more.
Kaže da on nema više sina, no Tripče mu kaže da mu je on sin jedinac i neka ne
pusti da se Maro uništi. Pera jauknu, a Dživulin pita je li to onaj mladić s
broda, pita Dživa je li mu kupio lončić i žlicu za kašu. No Dživo kaže da imaju
drugih problema, te kaže Maroju kako mu trebaju reći istinu. Maroje je začuđen,
pita ih kako su došli u Rim bez novaca. Dživo kaže da je on kriv jer je savjetovao
Peri da uzme iz tetine škrinje tristo dukata da pođu tražiti njezina nevjernog zaručnika.
Maroje ih prekorava što će sada biti još jedan skandal koji se tiče njegova
sina, i to skandal zbog toga što je Marova zaručnica hodala svijetom prerušena
u mladića. Dživo im kaže da se sad sve okrenulo na zlo, no nije smao on kriv.
Kaže kako je prošlo tri godine otkad Mara nema kod kuće, a nije poslao nijedno
pismo. Kaže kako to njegova obitelj ne zaslužuje. Maroje je ljutit i kaže da
nije ni on zaslužio to od Mara, no najviše se čudi babi koja im je dopustila i
pomogla u tome što rade, a trebala bi biti pametnija od toga. No baba kaže da
je odgojila Peru i ne može ju gledati da plače i vene. Petrunjela se također
ubaci u razgovor. Sad shvaća zašto je Pera bila toliko uznemirena kad joj je
Petrunjela pričala o Maru. Kaže da se njezina gospodarica ipak neće udati za
Mara. Petrunjela ugleda kako netko vodi Mara i Popivu i stoga kaže da će ući u
kuću kako joj Popiva ne bi mogao učiniti štogod.
Sedmi prizor:
Bokčilo se ruga Popivi kako slabo sad pjeva, a Pomet sad
jede, pije i pjeva. Niko kaže da im dovode Mara i da su mu uzeli nož iz ruke
jer bi inače i samom sebi nešto napravio. Maroja nije briga što će Maro činiti,
no Bokčilo i Tripče mu govore da ga ne napušta sad kad je toliko očajan. Maro
moli oca da mu oprosti, kaže da je naučio svoju lekciju, a Pijero također govori
Maroju neka oprosti Maru.
Osmi prizor:
Tripče ugleda Uga kako stiže. Kaže kako ga je Ugo prije htio
ubiti, no sad se čini da ga i ne poznaje. Pomet kaže da je njegov gospodar
ugledan vlastelin i da je sve što je činio, činio iz bijesa, dok nije bilo
Pometa, a Ugo moli Tripčeta da mu oprosti. Tripče mu udovolji. Pomet im kaže da
vidi da ih je neka tuga stigla, no ne valja joj se davati, no on im sad donosi novosti
koje će ih razveseliti. Prva su novost pisma iz Dubrovnika za Dživa i Mara, a u
čije će ruke prvo doći ako ne u Pometove. Kaže da je u Dubrovniku umrla teta,
no već je bila i stara, a i svima nam je suđeno umrijeti, tako da ne treba
previše žaliti. No ostavila je veliko imanje da ga podijele njezina nećakinja i
Maro kad se vjenčaju. Pomet se obrati maroju pitajući ga nije li mu uvijek
davao dobre savjete, tako da je sad na kraju sve dobro proizašlo i za njega i za
Mara. Niko, Vlaho i Pijero komentiraju kako je Pomet veliki vrag, kako je Maro
opet dobio vjetar u jedra, a Maroje sve to gleda kao vuk i šuti otkad je
nanjušio Perine dukate. Pomet će im sad reći drugu novost kakvu još nisu čuli.
Kaže kako je došao njihov sunarodnjak iz Njemačke, poslao ga je bogati Ondardo
od Auguste kako bi mu našao kći Mandalijenu koju je izgubio prije osam godina,
a sad joj želi ostaviti svoje veliko imanje. Kaže Pomet, da je taj sunarodnjak
naišao na Popivu ili nekog drugo, nikad ne bi saznali tko je Ondardova kći, ali
sva sreća, naišao je na Pometa. Mandalijena, Ondardova kći, u Kotoru se zvala
Mande, a sad se zove Laura, a kuća joj je pred njima. I sad će Pomet odvesti
Uga Lauri, da Nijemac (Tudešak) uzme Nijemicu, a domaći neka uzmu domaće. Bokčilo
pita hoće li malo popiti, a Pomet mu kaže da će večeras biti i pijan i sit.
Petrunjela kaže Ugu i Pometu da dođu gore k Lauri. Dživulin kaže kako je sad
sve završeno, a on će sutra u Anconu, pa im predlaže da oni odu s njim jer tu
nemaju više što tražiti. Baba kaže da jedva čeka da dođe u svoj grad, a Bokčilo
želi svoju vinariju, dok Niko kaže da će umjesto rimskih kurtizana radije
štipati sluškinje. Pijero dodaje kako će im oci biti sretni kad ih vide, iako
im neće dati više previše dinara. Laura, Ugo i Pomet pojave se na balkonu.
Pomet kaže da im još prije nego odu u Dubrovnik pokaže nove zaručnike pa neka
onda idu s mirom i srećom. Pomet kaže da je on doveo svog gospodara Lauri za
zaručnika, a on je od Laure isprosio Petrunjelu. Pita Popivu što se sakrio iza
Mara, a Popiva mu odvrati da je lopov, no Maro ga ušutka. Petrunjela kaže: „Mili
moj, / dalek stoj; / imam svoga, / neću tvoga.“. Pomet kaže Popivi da je to
za njega, on nije za velik svijet poput njih; neka radije ode u svoj Dubrovnik
gdje će se zadovoljiti s manjim komadima. „Tako se i komedija srjećno
svršila, almanko za mlade, a stari nek čuvaju dinare. A sad pođ'mo na
posao, čekaju nas na večeru.“
